MOJ LET SPASA IZ PAKLA KABULA
Fotoreporter Ramin Rahman za 24sata: ‘Oko nas se pucalo. Amerikanci su rekli: Ulazite u avion’
Ustao sam rano, u sedam ujutro. Nisam ni znao da je taj ponedjeljak moj zadnji dan u Afganistanu, da se možda više nikad neću vratiti u Kabul. Nisam mogao niti zamisliti što mene i ostatak naroda čeka.
Oko 9.20 sati mi je zazvonio mobitel, zvao me kolega iz Njemačke koji radi za istu njemačku kuću kao i ja. - Postoji mogućnost da se danas evakuira njemačka ambasada, stavio sam te na popis. Pokupi što stigneš i kreni odmah prema aerodromu u Kabulu - rekao je. U nevjerici sam stajao nekoliko sekundi i potom otrčao do stana. Ušao sam, zgrabio laptop, fotoaparat, mobitel, putovnicu, natrpao par komada odjeće i krenuo taksijem prema aerodromu. Osjetio sam užasan, neopisiv strah. Što ako se ne uspijem ukrcati u avion? U 9.30 sati već sam sjedio u taksiju. Stanje na cestama u Kabulu bilo je skoro pa nezamislivo. Ceste zakrčene automobilima, ljudi viču, plaču, trube i paničare, da mogu vjerojatno bi prošli autom jedni preko drugih kako bi se spasili. Nismo se micali s mjesta, rekao sam: “Idem pješice”, na što mi je taksist rekao da će se, ako mu platim više, potruditi da me odveze do aerodroma. Platio sam mu skoro deset puta više da dođem do aerodroma i pokušam se spasiti. Bilo me je strah, kao i sve ostale. Nije nam prvi put, a i znamo što talibani rade. Ujedno sam istetoviran, fotograf, previše liberalan za talibane. Došao sam do prve ograde aerodroma u 11.30 sati i tamo već nije bilo nikog - ni vojske koja inače uvijek tamo stoji i kontrolira, otišli su. Ušao sam u zgradu aerodroma u kojoj je vladala panika. Prostor pun ljudi koji ne znaju koja im je sudbina, samo žele pobjeći. Ljudi vrište, deru se, trče, djeca plaču. Većina ljudi nema putovnicu, a kamoli vizu. Vizu nemam ni ja.
‘BRAT I CIJELA OBITELJ JOŠ SU U KABULU. ON SE POKUŠAO UKRCATI U ONAJ AVION S KOJEG SU PADALI LJUDI, ALI NIJE USPIO’
NASTAVAK S PRETHODNE STRANICE
Vizu nemam niti ja. Kroz prozor aerodroma sam gledao na pistu, gledao sam turski avion koji je pokušavao poletjeti. Tko je vidio taj avion, trčao je prema njemu i trudio se svim silama ući i odletjeti u sigurno. Iako smo bili u zgradi, i dalje sam mogao čuti kako je netko vikao: “Želimo otići, pomozite nam ili ćemo umrijeti”. Nije bilo policajaca ni vojske, samo privatni zaštitari oko tog aviona. Pretpostavljam da je to bio charter za političare. Zaštitari koji su se i sami bojali vadili su pištolje i govorili ljudima da to nije avion za njih, neka se maknu i da će doći avion za njih. Konstantna panika, ljudi su se počeli bojati da za njih neće biti mjesta na avionu koji im predstavljaju sigurnost. Jedino kako možemo pobjeći je avion. Čak i da su imali karte, postojala je neizvjesnost oko toga hoće li im avion poletjeti. Uplašili su se. Tako su ljudi poludjeli i počeli raditi štetu na aerodromu. Odjednom - čupali su prozore, šaltere, sve što im se našlo na putu... U strahu sam gledao što se događa, dok sam čekao što će biti sa mnom. Kasnije te večeri, nisam siguran kad točno, oko 21 sat netko je počeo vikati da su talibani na aerodromu. Opet je nastao kaos. I kad misliš da te ne može biti više strah nego što te jest, osjetiš novi nalet straha, još intenzivniji nego prije. Čuo sam pucnjeve izvan zgrade, pomislio sam da su stigli talibani - gotovo je. Nazvao sam svog prijatelja, kolegu koji me i to jutro nazvao, da ga pitam - ima li novosti?
IMAŠ TETOVAŽE? GOTOV SI...
Rekao mi je da Nijemci neće evakuirati svoje ljude do sutra. Još loših vijesti, još veći strah. Hoću li uopće doživjeti sutra?! Vidio sam američke vojnike s nekolicinom stranaca, govorili su im da se ne trebaju bojati jer je ovo američka zemlja i da ovdje talibani neće doći. Potrčao sam za njima s ostalim ljudima, ali i dalje čujem pucnjeve koji se čine toliko blizu.
Nakon toga kao da je vrijeme stalo. Samo sam u jednom trenutku čuo Amerikance kako govore: “Idemo”. Nijemci imaju evakuaciju tek sutra, rekli su mi da čekamo. No u ovakvom trenutku ne želiš čekati - želiš pobjeći. Gdje god, samo da je na sigurnom. Tako da nisam čekao, pratio sam ljude koji su se ukrcavali na američki avion. Stotine ljudi su ulazile u avion, nemaš mjesta za sjesti, svi smo stajali i jedva disali. Avion se brzo napunio, ali sad je bilo previše ljudi pa su američki vojnici vukli ljude van. Bio sam negdje u sredini mase, okretao se oko sebe u nevjerici. Ljudi nagurani, roditelji drže svoju djecu iznad sebe kako ih ljudi ne bi pregazili, ozlijedili... Golemi avion koji se popunio s valjda 1000 ljudi u nekoliko minuta. Okrećeš se oko sebe, kisika jedva da ima u zraku, osjećaš jedino strah. Pokušao sam izaći iz aviona, osjećao sam se krivim jer sam ja možda na putu do slobode i mira, a previše je ljudi na avionu, tu su djeca... Dok sam došao do izlaza, Amerikanci su nam rekli da moraju zatvoriti vrata jer navodno talibani prijete. Zatvorili su vrata, zatvorili su tisuću ljudi, prestrašene, mokre od znoja, guraju se, nema kisika... Sat vremena stajali smo i čekali, gurali se, iščekivali. Srce mi je konstantno lupalo, golemi i neopisiv strah potpuno me obuzeo, ali onda se avion bez ikakve najave počeo micati. Zarolali smo pistom i poletjeli. Počeo je cirkulirati i zrak.
Tih 12 sati straha, panike, kaosa, niti ne znaš hoćeš li poletjeti jer nas je previše u avionu, možemo li uopće poletjeti zbog talibana... Nakon svega toga ovo je bio najdivniji trenutak koji sam mogao zamisliti. Iako nismo imali zraka, energije niti vode, polijetanje je bilo nevjerojatno olakšanje za sve nas. Gore u zraku nestao je taj nabijeni osjećaj straha, ne u potpunosti, ali dovoljno da ljudi počnu pljeskati, veseliti se i vikati od sreće - zahvalni pilotu i ljudima koji su odlučili riskirati i poletjeti s većim teretom nego što je određeno. Netko je riskirao kako bi spasio možda i tisuću ljudi, obitelji, žene, djecu... I dalje smo im zahvalni i zauvijek ćemo biti. Ti ljudi spasili su nam živote. Nisam siguran bismo li danas bili živi da taj avion nije poletio, znam da ja ne bih. Kao što rekoh, liberalan sam, istetoviran... Talibani takve stvari ne praštaju.
‘ZNALI SMO DA ĆE DOĆI...’
Već smo pet dana, dakle, u Kataru u američkoj vojnoj bazi. Apsolutno nitko nije bio spreman na ovo.
Za obroke čekamo po četiri sata u redu, a ovdje je strašno vruće, više od 40 stupnjeva. Cijela obitelj, osim moje žene, koja je napustila grad mjesec dana ranije, ostala mi je u Kabulu. Pokušavaju pobjeći. Brat je bio na aerodromu drugi dan, kad su se ljudi držali i vezali za kotače aviona. Neke od njih je povukao mehanizam kotača... Kasnije su pronađeni ostaci tijela.
Ne mogu objasniti zašto su se ti ljudi penjali i držali rukama za zrakoplov s vanjske strane. U onoj panici pretpostavljam da su jednostavno izgubili razum. Tko to nije doživio, ne može shvatiti ni dio straha s kojim smo se nosili. Zamislite koliko moraš biti očajan da se loviš za kotače aviona. Misliš si, sve je bolje od talibanskog režima. Pa i takva smrt.
Ja inače imam 29 godina, ali mi na dokumentima piše da imam 27. I tako svima, zato što roditelji, kad rade djeci dokumente, oduzmu nekoliko godina kako bi im osigurali nekoliko godina više sigurnosti. Jer talibani su mušku djecu uzimali na treninge, a djevojčice za žene. S obzirom na to da su talibani tamo konstantna prijetnja, znali smo da će kad-tad doći.
NEOBJAŠNJIVO JE ZAŠTO SU SE PENJALI NA OPLATU AVIONA ZNAJUĆI DA IH ČEKA SMRT. OD STRAHA SU IZGUBILI RAZUM
Ramin Rahman (29) bio je u jednom od aviona spasa
SRCE MI JE LUPALO, STRAH JE BIO NEOPISIV. A ONDA - AVION JE POČEO ROLATI PISTOM. SPAŠENI SMO!
kapacitet je oko 100, a u avionu je bilo tisuću ljudi