NEMA MJESTA HISTERIJI, ALI SVI SU NA OPREZU
Građanima je jasno da službene statistike ne odgovaraju njihovom subjektivnom doživljaju inflacije kad, primjerice, posjete supermarket
Službeni podaci Eurostata objavljeni ovaj tjedan potvrdili su da se inflacija u Europskoj Uniji vratila, gdje su godišnje stope inflacije mjerene harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena rasle 2,5%.
To je ujedino i najviša inflacija od trećeg kvartala 2012. godine, dakle pred sam kraj Velike Recesije, odnosno europske dužničke krize. Godišnju stopu inflacije od 4% premašile su Litva, Mađarska, Poljska i Estonija, dok se Hrvatska sa godišnjom stopom inflacije od 2,7% nalazi tek malo iznad prosjeka Unije. Mnogi su ovaj podatak protumačili kataklizmično – u najmanju ruku kao da nam slijedi period hiperinflacije – no činjenica jest da su niski rast i niska inflacija dominirale ekonomskim krajobrazom većinu prošlog desetljeća. Prosječna stopa inflacije u EU je u zadnjih 10 predpandemijskih godina bila 1,53%, dok je u Hrvatskoj u istom periodu bila 1,2%. Zašto se onda makroekonomisti i analitičari sada toliko boje inflacije? Dobar dio makroekonomske literature posvećen je proučavanju i modeliranju očekivanja agenata koja utječu na njihove ekonomske odluke – potrošača koliko će potrošiti, proizvođača koliko će proizvesti. Ekonomisti su prvotno polazili od modela racionalnih očekivanja gdje se pretpostavlja da racionalni, tzv. forward-looking pojedinci formiraju svoja očekivanja na temelju najboljih raspoloživih informacija u danom trenutku. Međutim, mnoge makroekonomske varijable pate od inercije. Možda je najbolji primjer inercije u slučaju inflacije Japan koji je u zadnja dva desetljeća više od pola godina imao deflaciju. Iako su deflacijske sile nestale tamo negdje 2016. godine, inflacija je i dalje ostala vrlo niska čak i uz držanje negativnih kamatnih stopa od strane njihove centralne banke. Ekonomisti inerciju pokušavaju modelirati na više načina. Informacije koje primaju potrošači i proizvođači mogu biti „šumovite“gdje je teško razaznati što je informacijska buka, a što činjenica, pa raste razina neizvjesnosti u formiranju očekivanja. Zamislite samo koliko ste tekstova do sada pročitali o inflaciji iz raznih izvora i koliko vam je teško bilo utvrditi što je istina. Donosioci odluka također mogu primati informacije uz neki vremenski pomak ili pak procesuiranje informacija proizvodi velik kognitivni teret što vodi korištenju raznih heuristika i mentalnih prečaca u formiranju očekivanja.
Uvidi iz bihevioralne ekonomije – kombinacije ekonomije i psihologije – već se neko vrijeme koriste u makroekonomiji i ovdje nam mogu pomoći pokušati objasniti zašto mnogi počinju brujati o (hiper) inflaciji. Kada pojedinci posjeduju različitu razinu informacija, događaji u daljoj prošlosti su više općepoznati od događaja u bližoj prošlosti. Naime, nije samo dovoljno vremena prošlo da pojedinci sa sigurnošću znaju činjenice u prošlosti, već su oni i više sigurni u to da su drugi pojedinci upoznati sa tim činjenicama.
SJEĆANJE NA HIPERINFLACIJU
Tada se događa i paradoks – što je pojedinac dalekovidniji, to više mora tragati u prošlost za informacijama koje će biti relevantne za formiranje očekivanja. Čega se onda pojedinci zasigurno najbolje sjećaju u vezi inflacije? Hiperinflacije sa kraja 80-ih godina prošlog stoljeća? Sasvim moguće. Tome u prilog idu i česte usporedbe Europske centralne banke i kvantitativnog olakšavanja i tiskare novca na Topčideru koje nemaju
nikakvog
ŠIRENJE KUPOVINE PREKO INTERNETA POSTAVLJA I PITANJE TREBA LI U IZRAČUN INFLAACIJE UKLJUČITI I CIJENE DOBARA I USLUGA KOJE POTROŠAČI NABAVLJAJU ONLINE
ekonomskog smisla i te tlapnje o tome da monetarna ekspanzija uvijek vodi inflaciji, što nije nužno slučaj. Fiksacija na tu konkretnu epizodu hiperinflacije može biti i posjedica kombinacije dva mentalna prečaca. Prvi je heuristika dostupnosti koja nastaje kada pojedinac prirodaje važnost nekoj informaciji samo zato jer je se lako prisjeti, a drugi je heuristika sidrenja koja nastaje kada su odluke pojedinca pod utjecajem nekog „sidra“ili referentne točke, iako je ista zapravo posve nerelavantna za odluku. Dakle, nema mjesta histeriji ali to istovremeno ne znači da ekonomisti nisu stalno na oprezu.
Ono što može biti izvor brige jest prelijevanje porasta cijena sirovina na porast cijena potrošačkih dobara. Indeks cijena sirovina Svjetske banke 18% je viši od prošle godine a čak 80% cijena sirovina je sada iznad njihovih predpandemijskih razina. Očekuje se da će do kraja godine cijene nafte biti trećinu viša nego godinu prije, cijene metala za 30% više a cijene poljoprivrednih dobara za 14% više nego 2020.godine. U prošlosti je to prelijevanje bilo relativno sporo; istraživanja su pokazala da je u Europskoj uniji bila obično potrebna godina dana ili više da bi se porast troškova proizvodnje intermedijarnih dobara prelio na porast opće razine cijena mjerene indeksom potrošačkih cijena. Postoji nekoliko razloga zašto porast cijena sirovina ne vodi odmah porastu cijena potrošačkih dobara. Što su duži proizvodni lanci, to veći broj poduzeća u lancu može žrtvovati manji dio marže i propustiti povećati cijene, posebice ako vjeruju da je porast cijena sirovina privremen. Dobavljački ugovori se također mogu potpisivati za nekoliko mjeseci unaprijed sa unaprijed fiksiranom cijenom što može djelomično apsorbirati cjenovne šokove koji nastaju na tržištu sirovina. Međutim, evidentno je da tvrtke trenutno povećavaju cijene ili ih planiraju povećati. Empirija je pokazala da su tvrtke puno spremnije preliti porast troškova na porast cijena kada agregatna potražnja raste ili pak kada postoje znatni cjenovni pritisci a tvrtke žele očuvati svoje marže. S druge strane, ogromna količina akumulirane štednje iz predostrožnosti učinila je potrošače spremnijima da prihvate porast cijene.
ŠTO JE TO ‘AMAZON EFEKT’
Naime, u prošloj je godini stopa štednje u Hrvatskoj iznosila 14,4% što je za gotovo 4 postotna boda više od dugoročnog prosjeka. Još jedna silnica koja će utjecati na kretanje inflacije u bliskoj budućnosti jest i neravnoteža između ponude i potražnje. Što duže agregatna potražnja bude iznad agregatne ponude, odnosno što duže potražnja bude rasla brže od potencijalnog BDP-a, veća će biti vjerojatnost promjene inflacijske dinamike dalje od prepandemijskog začaranog kola niske inflacije i niskog rasta.
No na stranu sa smaranjem makroekonomskom teorijom,
građanima je jasno da službene statistike ne odgovaraju njihovom subjektivnom doživljaju inflacije kada primjerice posjete supermarket. Pandemija je u fokus pogurnula i raspravu o tome kako se mjeri inflacija i da li dobiveni brojevi dobro opisuju promjene cijena koji se tiču potrošača. Lockdown je određene kategorije potrošnje preko noći izbrisao iz potrošačke košarice te pokazao da su promjene navika u potrošnji mogu događati puno češće nego anketa kojom se utvrđuju potrošački obrasci na temelju kojih se računa indeks potrošačkih cijena. Pokazalo se da je tome moguće itekako doskočiti koristeći podatke u realnom vremenu sa barkodova koje bilježe trgovci kada potrošači kupuju dobra. Ne samo da su istraživanja temeljena na tim podacima pokazala da se u lockdownu dogodila inflacija a ne deflacija, već i da smanjena raznolikost potrošnje dodatno povećava inflaciju. Druga su pak istraživanja pokazala da iskustvo inflacije nije isto za bogate i siromašne zato jer se potrošačke košarice jednih i drugih dovoljno razlikuju. Čini se da su cijene više rasle siromašnima nego bogatima što ujedino znači da je postojao dodatni redistribucijski moment kojeg ekonomisti nisu bili prethodno svjesni. Daljnje širenje kupovine preko interneta u pandemiji postavlja i pitanje treba li u izračun inflacije uključiti i cijene dobara i usluga koje potrošači nabavljaju online. Tzv. ‘Amazon efekt’ čija je posljedica seljenje trgovine online već je promijenio način na koji se formiraju cijene. Digitalni alati smanjili su potrošačima trošak pretraživanja tržišta i pojačali cjenovnu konkurenciju među ponuđačima. Neki ekonomisti vjeruju da je online trgovina i glavni krivac za deflacijske pritiske koji su u zadnjih par godina inflaciju držali nisko. Trošak promjene cijena se smanjio, ali isto tako cijene su postale više responzivne na šokove. To naravno ima bitne implikacije i za vođenje monetarne politike jer ekspanzivna monetarna politika vodi rastu outputa bez bitnog utjecaja na cijene samo ako su cijene rigidne.
ISPRAVNO MJERENJE INFLACIJE
Uostalom, svjestan svog utjecaja na opću razinu cijena, Amazon je za vrijeme pandemije izbacio sa platforme sve one trgovce za koje je ocijenio da pretjerano povećavaju cijene (tzv. price gauging). Ispravno mjerenje inflacije od ključne je važnosti za centralne banke jer je njihov glavni cilj stabilnost cijena, pa neprecizno mjerenje može voditi implementaciji suboptimalnih makroekonomskih politika. Stoga svi građani koji nisu vjerovali službenim statistikama o inflaciji mogu se osjećati kao moralni pobjednici. Da nije pandemije, mjerenje inflacije sigurno ne bi tako brzo došlo ekonomistima u fokus. To samo možda potvrđuje izreku ekonomista Stevea Keena, istaknutog post-kejnezijanca i kritičara neoklasične ekonomije – „Ekonomija je prebitna da bi bila ostavljena samo stručnjacima.“