Boli me što nemam niti jednu fotografiju s tatom...

NESTAO U VUKOVARU Maja Čulumović i danas tuguje te se pita gdje je i kako nestao tata Domagoj Kvesić. Njezina majka Iva samo plače

Tatu sam posljednji put vidjela u kolovozu 1991. godine, kad nas je pratio na kolodvor. Na biciklu je vozio naše stvari i nekako se u zraku slutilo da je to naš posljednji susret. Pamtim njegov čvrsti zagrljaj, suze u očima i njegove riječi: ‘Čuvaj se’, prisjetila se 2018. Maja Čulumović (42) posljednjeg susreta s neprežaljenim ocem Domagojem.

Kako se ratni vihor počeo kovitlati Vukovarom, prisilio ju je da ga napusti. Kao 16-godišnjakinja napustila je obućarsku srednju školu te s deset godina starijim bratom Tihomirom i majkom Ivom krenula u Hercegovinu, na sigurno.

Njezin otac nije želio napustiti Vukovar. U njemu je u naselju Lužac sretno živio sa suprugom Ivom (77) i dvoje djece. Oboje su radili u Borovu i podizali djecu. Nitko od njihovih susjeda pravoslavaca nije pokazivao da će biti rata. Družili su se i pomagali jedni drugima.

- Tek jedan od njih, kad bi se napio, znao bi vikati: ‘Ja sam Srbin, ajde izađite’. Moj muž je bio uvijek sabran i nikad na eskapade pijanog čovjeka nije obraćao pažnju. Toga dana, kad nas je ispraćao za Hercegovinu, rekao mi je neka idem s djecom, a da će on ostati.

BIO JOJ JE I NAJBOLJI PRIJATELJ

Govorio mi je: ‘Nikome ništa nisam napravio. A ako bude gore, eto i mene za vama’. S nekoliko susjeda bio je u jednoj kući u našem kvartu i kad su čuli da su Arkanovci ušli u ulicu, svatko je otišao na svoju stranu. Svi su nađeni, a mog muža nema do danas - kroz suze govori Iva. Sve ove godine pokušava složiti mozaik što se s njezinim mužem događalo posljednjih dana prije pada grada. Zausti, no suze joj obliju lice i na sam spomen suprugova imena. - Oprostite, ali ja i danas o njemu ne mogu pričati. Bio je duša od čovjeka svima nama. A da nije bio sa svakim dobar, možda bi danas bio i živ - otirući suze govori Iva. Ali zato Maja o ocu priča sa silnim ponosom i ljubavi u glasu. Bila je tatina mezimica, toliko željeno dijete i sve što je vezano uz njezina tatu obavijeno je silinom ljubavi.

- Nestanak oca jako me obilježio. I zdravstveno i emotivno. Ja sam u ocu imala i najboljeg prijatelja i bio mi je sve na svijetu. Tati sam mogla reći sve tajne bez nekog straha da će me osuditi. On je meni svojim životom davao primjer svaki dan. Bio je čovjek koji nikad nije podigao glas, davao je toliko ljubavi iz koje možeš samo učiti. Naučio me da ljubav otvara sva vrata i tako se trudim živjeti i danas. Ljubavlju mi je sve dao i bio mi je pokazatelj kako dalje. Ja nikad nisam čula mamu i tatu da se svađaju.

NIKAD NIKAKVA INFORMACIJA

Teško su živjeli, radili u smjenama i kad bi moja mama došla kući s posla, nju su čekali večera, čaj, nosio joj je lavor da opere noge, išao bi joj grijati krevet da joj bude toplo kad legne. Ali to je bio moj tata. Takav je bio suprug, takav je bio otac i takav je bio susjed. I neki ljudi koji su u ratu izgubili svoje najmilije znali su reći da ništa manje ne žale i za mojim ocem - niže Maja svoja sjećanja dok joj se suze cakle u očima. Iako je godinama mislila da joj je Zagreb tek usputna stanica, tu je savila dom i zasnovala obitelj. No bol zbog nestalog oca i dalje je jaka i prisutna. - Nikad nisam htjela pamtiti zagrebačke tramvaje i ulice, jer sam mislila da ću ostati još malo i vratiti se doma. Ali, nažalost, to se oduljilo i tek nakon nekoliko godina shvatila sam da ću ovdje ostati živjeti. Dok god su postojale razmjene, postojala je i ona neka nada da će mog tatu negdje naći. Drago mi je zbog svih ljudi koji su pronašli

‘S NEKOLIKO SUSJEDA BIO JE U JEDNOJ KUĆI U NAŠEM KVARTU I KAD SU ČULI DA SU ARKANOV