SVAKU UTAKMICU GLEDAM U DRESU I SUZE SAMO TEKU...
- Što reći? Svaku utakmicu proživljavamo u velikom stresu, a ja teško mogu zaustaviti i suze. Hvala Bogu, to su radosnice, i očekujem da će sve isto biti u nedjelju, govori nam majka stasitog Mateja, Renata Mandić. Suprug Franjo kaže da je bitno da su prošli i da je supruga počela plakati kad je čula himnu, i nije se zaustavljala do maloprije. - Matej ima stariju sestru, a dvije mlađe su tu uz nas. Samo je on u rukometu i ne bih poželjela da mlađe cure krenu jer to bi bilo preteško za moje živce - govori gospođa Renata, dok joj se licem razvukao osmijeh.
Otac dodaje da su cure u odbojci. Od kad je Matej prešao u našeg prvaka, obitelj živi na relaciji Ljubuški - Zagreb. Matej je krenuo putem svog susjeda i prezimenjaka Davida.
- Čeka nas jednako stresna i napeta utakmica u nedjelju u finalu. Ali pobjeda nije upitna. Ma to je divna klapa. Sad ćemo se na daljinu vidjeti sa sinom i poručit ćemo mu da nastave u istom ritmu. Vjerujemo da ćemo ga u nedjelju napokon zagrliti sa zlatom oko vrata - kažu roditelji Mateja Mandića. Za susjednim stolom sjedili su roditelji i sestra Marina Lisca, čija je uloga u polufinalu bila zapažena. Oni su djelovali nekako mirnije.
- Ja sam Ruža Lisac, ponosna Marinova majka do neba. Sretni smo što se veliki trud cijele momčadi isplatio, a u nju je ugrađen kao u mozaik trud svakog od tih mladića koji je bio na terenu. Kad nas pitate kako smo preživjeli utakmicu, mislim da je bilo manje stresa i neizvjesnosti nego protiv Danske. To je divno, dolazimo sa stresom i zebnjom, a odlazimo sretni - kaže sretna obitelj.