AK ISTINE|
Da nije zauzet, Andrej Plenković mogao je mirne duše u jesen ući sa sloganom “Sad il’ nikad” i pokrenuti reforme.
Škorin slogan, naime, idealno opisuje premijerovu, ali i hrvatsku poziciju na jesen. Ne krenemo li sad u promjene, piši: “Propalo”. Iduće tri godine ne čekaju ga nikakvi izbori. Unutar Hrvatske nema nikakve opozicije. SDP je u stanju poluraspada, iz kojeg se ne može izvući idućih nekoliko godina; Domovinski pokret se rascijepio na nekoliko stranaka, ono što ostaje unutar njega je labava konfederacija Marija Radića, Zlatka Hasanbegovića i Ivana Penave, koja se ne može transformirati u nešto ozbiljno. Hrvatski sabor vrvi nevidljivim “žetončićima” - kad god mu bude nedostajalo ruku, Plenković može naći nekog dragovoljca iz redova neovisnih koji ne želi na zavod za nezaposlene…
Ako bi osmislio razuman plan promjena, šef HDZ-a možda bi mogao sakupiti i dvotrećinsku većinu. Jer ovakva kakva jest, Hrvatska može samo nastaviti stagnirati i gledati kako je, jedan za drugim, pretječu rivali koji su joj do jučer gledali u leđa.
DEMONTAŽA SKUPE DRŽAVE
Andrej Plenković ima priliku krenuti u racionalizaciju skupe mreže od 576 jedinica lokalne i regionalne samouprave. Može krenuti u razumno ali oštro kresanje parafiskalnih nameta. Može početi racionalizirati mrežu agencija, područnih ureda, ispostava. Može staviti na internet sve operacije proračuna središnje i lokalne države (to je trošenje našeg novca, pa ga imamo pravo nadzirati). Može ubrzati proces digitalizacije svake administrativne usluge koju je moguće pružiti u digitalnom formatu. Može napokon pokrenuti reformu zdravstva - projekt mu, ako je vjerovati Viliju Berošu, skuplja prašinu u ladici.
Katalog promjena je velik, za njegovo provođenje u život treba samo hrabrost i volja da se za građane, napokon, učini nešto dugoročno korisno. Ukidanje onog dijela administracije koja je cilj samoj sebi pridonijelo bi da hrvatska država postane efikasnija. Sama po sebi, brojnost ljudi u javnom sektoru nije presudna: bitna je učinkovitost, koja će omogućiti stvaranje nove vrijednosti. No naše su javne ustanove neefikasne iako imamo veći javni sektor od onoga u Italiji, znatno veći čak i od onoga koji je Grčka imala prije sloma - o tome dovoljno svjedoči iskorištavanje novca koji nam je EU dala za obnovu nakon potresa. Iskorišten je stoti dio tih sredstava, a ako ih ne potrošimo u sljedećih deset mjeseci, morat ćemo ih vratiti pa zgrade i druge objekte obnavljati vlastitim sredstvima. Hrvatski je javni aparat tragično nesposoban - novac leži na cesti, to jest deponiran je u trezorima, valja se samo sagnuti i uzeti ga - nakon prezentacije projekata u koje će biti utrošen ali mi to ne činimo. Nije riječ samo o nesposobnosti administracije. Ovdje je riječ i o političkoj opstrukciji - između tri glavna čimbenika obnove, Vlade, Grada i Ureda, može se naći cijela skala negativnih emocija - od rivaliteta, preko netrpeljivosti do mržnje - a sve skupa rezultira tragičnom neučinkovitošću.
ODSKOČNA DASKA ZA EU
Vlada bi već u rujnu morala analizirati gdje su uska grla obnove i onda pokrenuti atomski ledolomac da ih ukloni. Središte Zagreba - to možda nije prineseno premijerovoj pozornosti - postalo je još jedan depopulacijski punkt. Građani se ne vraćaju u Centar, a mnogi se i ne kane vratiti. Problem je premijeru doslovce pred nosom, ili na kućnom pragu, jer i on živi u širem centru a radi u užem. Plenković se svojedobno “proslavio” izjavom “mogu što hoću”. Na jesen bi doista mogao - ali hoće li? Kladili bismo se da neće. U državnu blagajnu slijevaju se milijuni iz turizma, stižu i covid milijarde, to je dovoljno da se postojeći mehanizam, kako god bio glomazan i spor, podmaže do sljedeće postaje.
On nije premijer vizionar, reformator, čovjek koji radi za budućnost i naraštaje koji dolaze. On je tehničar, nadzornik umjerene stagnacije, vlakovođa stare, dobro poznate uskotračne pruge koja ne vodi nikamo. Rezultat će na kraju biti dobar, ali za koga? Za vlakovođu. Na kraju mandata njegova će odskočna daska biti napeta kao katapult koji će ga lansirati visoko u EU nebo. No možda nas u rujnu demantira i konačno krene s promjenama o kojima ovisi budućnost države.