‘SUPRUGA JE IZ BOLNICE ODVEO NAŠ POZNANIK’

BRANKO LUKENDA RANJEN JE LEŽAO U VUKOVARSK

Suprug nije znao gdje smo djeca i ja. Na sve moguće načine pokušavala sam stupiti u kontakt s njim. TV Ljubljana imala je telefon na koji zovu novinare u Vukovaru. Nazvala sam taj broj i javio se Siniša Glavašević. Rekao mi je da mog Branka vidi svaki dan jer on im donosi izvješće o stanju u gradu, koje oni potom objavljuju u eteru.

Zamolila sam da mu kaže da smo ja i djeca u Zagrebu, na sigurnom i da se ne brine. Sutradan kasno navečer zazvonio je telefon u hotelu. Kad sam ga čula, nisam mogla pričati od sreće što se javio. Stariji sin mu je, ne znajući što prvo da mu kaže, kao iz topa ispalio: ‘Tata izgubio sam prvi zub!’.

OTIŠLA, PA SE VRATILA SUPRUGU

To je tako bilo smiješno, Oboje smo bili silno emotivni. Jedva da sam nešto izgovorila od plakanja, a i on je bio jako sretan. ‘Ja ću se lakše izvući sam nego da si mi ti i još dvoje djece na brizi. Ako krenem u proboj, lakše ću se snaći.’ I krenuo je u proboj nakon pada Vukovara, priča svoju životnu priču Anica Lukenda (59), Vukovarka s adresom u Vinkovcima, koja već 29 godina traga za nestalim suprugom Brankom Lukendom, braniteljem Vukovara i pripadnikom MUP-a

Imao je svega 30 godina kad je nestao i do posljednjeg dana u okruženju Vukovara vjerovao je da će opet zagrliti svoju suprugu i dva sina, Ivicu i Davora, koji su u to vrijeme imali 5 i 1 godinu. - Suprug je završio Policijsku akademiju i radio je u policijskoj postaji Vukovar kao inspektor u sektoru maloljetničke delinkvencije. Nikad kod kuće nije htio govoriti o svom policijskom poslu i vjerojatno je znao da se u Vukovaru sprema rat puno prije mene. Bilo mi je jasno da se nešto događa za 1. svibanj, kad su ga nazvali i naredili da hitno dođe u postaju. Dogodilo se Borovo Selo - prisjeća se Anica početka rata. Kao policajac Branko je odmah dobio zaduženja koja su se odnosila na obranu. Počela su njegova 24-satna izbivanja iz kuće, nije više imao radnog vremena, dolazio se samo kući presvući i nešto pojesti. To je trajalo danima. - U kolovozu 1991. godine evakuirali su sve žene i djecu iz grada te nas odvezli na more, da bi nas potom, nakon 21 dan, vratili u grad. U međuvremenu su granatiranja i pucnjevi postali svakodnevni pa smo sljedećih dana djeca i ja živjeli u hodniku zgrade i spavali u kadama jer je to bilo najsigurnije. Rekla sam mužu da se bojim za djecu pa smo na kraju opet izašli iz grada i otišli kod mojih u Otok. Suprugu je to teško palo. Čuli smo se povremeno telefonom, dok su postojale telefonske veze. U jednome momentu mi je rekao da on to više ne može psihički izdržati i da će se ubiti: nema mene, nema djece, stalni pritisak. Pitala sam ga želi li da dođem, a on je rekao da želi. Preko kukuruznog puta došla sam u Vukovar, sedam dana bila u našem stanu strahujući od granata, a ni jedan od tih dana nismo se vidjeli dulje od sat vremena.

S DJECOM DOŠLA U ZAGREB

Shvatili smo da to nema smisla i netom prije zatvaranja kukuruznog puta 1. listopada 1991. vidjeli smo se posljednji put - prisjeća se Anica. S djecom je krenula za Zagreb. Došla je na kolodvor i plakala. Nitko ih nije čekao. Nije znala kamo s dvoje male djece.

‘MOJA DJECA NE PAMTE TATIN LIK. PAMTE GA SAMO PO ONOME ŠTO SAM IM JA O NJEMU ISPRIČ