NA RASTANKU MI JE REKAO DA ME VOLI I MAJKU ZAMOLIO DA MI POMOGNE

sam krvavo stekao.” Rekao mi je da me jako voli, a mojoj majci da mi mora pomoći jer imam malu djecu. Stigli smo u Zagreb i to nije bio život već paćenje. Ostaviš sve što imaš, ma da je i najveća sirotinja, da je kuća ne znam kakva, ali to je tvoje. Tu si imao svoj dom, svoj mir i svoju obitelj.

DJECA JOJ DAVALA SNAGU

Stalno sam pila tablete za smirenje, nisam nikako mogla doći k sebi, prihvatiti situaciju da sam izgubila dva čovjeka koja volim, koji nisu nikome ništa napravili - otirući suze pripovijeda Manda. Snagu da izgura dalje davala su joj djeca, kojima je potpuno podredila svoj život. Danas žive u Garešnici i u Bogdanovce i Vukovar ide rijetko. Kaže da ne može.

- Par dana nakon pada Vukovara sanjala sam da zvoni telefon i čula tatin glas koji kaže: ‘Mi smo zajedno, nemoj se više brinuti za nas’. To je tako usječeno u moje pamćenje. Dolazi pad sela, pad Vukovara, Uskrs, Božić i Nova godina. Za Badnjak, prije večere, mi se molimo i plačemo. I kad ne pričamo o toj 1991. godini, ona je stalno tu prisutna. I zbog toga svega vrlo rijetko idem u Bogdanovce. Preteško mi je. O Vukovaru da ne govorim. Kad odem tamo, osjećam da to nisam ja. Ljudi za koje znam da su bili u uniformi danas tamo žive i rade, čak sam jednog i srela. Preteško mi je i divim se ljudima koji su se tamo vratili - iskreno priznaje Manda. Pitamo je što bi joj značilo da joj nađu posmrtne ostatke oca. Priznaje da je razdiru dvojaki osjećaji.

- Ne znam kako bih preživjela poziv da su mi našli oca. Jedan dio želi da ga nađem, ali drugi dio nekako neće. Jer

Rastanak s ocem nikad neću zaboraviti. Kad sam napuštala selo, 24. kolovoza 1991., na rastanku je rekao da moramo ići i da će mu biti lakše znajući da smo na sigurnom. Nekako smo znali da se više nikad nećemo vidjeti, kroz suze pripovijeda Manda. Sjeća se i danas oca kako govori majci da je čuva.

- Rekao mi je da me jako voli, a mojoj majci da mi mora pomoći jer imam malu djecu. On nije želio napustiti ono što je krvavo stekao. Otišli smo u Zagreb, a nekoliko dana nakon pada Vukovara sanjala sam da zvoni telefon i čula tatin glas koji kaže: ‘Mi smo zajedno, nemoj se više brinuti za nas’. Ta rečenica i danas je duboko usječena u moje pamćenje, tužno nam je rekla Manda.

onda bih se morala s njim zauvijek oprostiti. Svi kažu da je lakše, ali činjenicu da je to to i da njega više zaista nema ne znam kako bih podnijela.

PALI SVIJEĆE NA BALKONU

Nema mog zaštitnika, nema mog oca. Ako on meni fali, kako njihov otac fali mojoj djeci? Bilo bi dobro da ga nađemo, naravno da bi, ali ne znam kako bih to podnijela. Imaš mjesto na koje možeš otići i zapaliti svijeću, to je najvažnije. Ovako palim svijeću po balkonu - brišući suze završava Manda svoju tužnu priču.