Živjela je nekonvencionalnim načinom života, ispred svog vremena. Imala
Božena Begović rođena je 1901. u Splitu, u obitelji književnika Milana Begovića i pijanistice Paule Begović (rođ. Goršetić) i, kako sama piše, imala je “prilično tužno djetinjstvo zbog nesretnog braka roditelja”. Do kraja Prvog svjetskog rata obitelj je živjela u Hamburgu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a potom su živjeli u Beču, Štajerskoj i Gornjoj Austriji. U Beču je od 1916. do 1919. pohađala i završila Glumačku akademiju. U biografskim zapisima navodi se da je rano znala što je zanima te da je još kao četverogodišnjakinja prvi put čitala “Komunistički manifest”, a malo kasnije i “Kapital”. Čitala ih je na njemačkom jer je hrvatski dobro naučila zapravo tek nakon povratka u Hrvatsku. Nakon što je diplomirala, počela je nastupati kao glumica u Beču i Štajerskoj, a onda i u Zagrebu te poslije i u Dubrovniku. Prva uloga koju je odigrala u Zagrebu bila je u praizvedbi drame “Svadbeni let”, njenog oca Milana Begovića, iz 1923. godine, u kojoj je tumačila lik Blanche.
KAZALIŠTE JE PUNO INTRIGA
Već nakon prvih uloga publika ju je proglasila genijalnom glumicom, no ona se nije zanosila glumačkom karijerom. Cijelo vrijeme kao da je osjećala da je spisateljica u njoj bila “jača” i da će nadvladati glumicu. Još u 16. godini objavila je svoj prvi tekst u prozi, crticu “Die Befreiung” (Oslobođenje) u bečkom časopisu Muskete, nakon čega je uslijedila suradnja u nekoliko bečkih i pariških listova te pisanje prvih pjesama. Prve pjesme, “Valovi” i “Povratak”, objavljene su joj 1923. u časopisu Dom i svijet, a potom i zbirka pjesama “O životu”. Nekoliko godina kasnije Marija Jurić Zagorka napisala je kritiku njene poezije u časopisu Hrvatica, u kojoj kaže: “Jednostavni stihovi teku glatko, nigdje namješteno, ni u formi, ni u misli, ni u osjećaju. To je izraz duboke duše što dolazi spontano punim glasom i punim dahom, a ne luta u maglama nekih neznanih daljina. Ona je tu na zemlji, osjeća i proživljuje sve muke i boli ljudi koji su oko nje. Poezija je to jakog osjećanja i dubine misli”.
U kazalištu, punom intriga, priznala je, nije se uspjela snaći. “Kad sam napisala esej za Suvremenik, pričalo se da je to moj otac napisao, jer to jedna žena ne može da napiše...”, napisala je jednom.
Neko vrijeme povukla se k majci u Dubrovnik, gdje je pisala feljtone i prevodila. Vratila se u Zagreb i zaposlila se kao činovnica u Banskoj upravi. Ubrzo je postala tajnica u HNK, gdje je ostala sve do 1945., kad je postala i prva direktorica Drame u povijesti HNK. Od 1946. do 1950. djeluje i kao dramaturginja te nastavnica dikcije na Glumačkoj školi u Zagrebu. Istodobno radi na utemeljenju Zagrebačkog pionirskoga kazališta (današnji ZKM), čija je predsjednica bila od 1950. do 1953. Cijelo to vrijeme nastavila je raditi i kao kazališna animatorica, redateljica, pedagoginja i dramaturginja. Tako je 1935. u Zagrebu izvedena njena drama “Između jučer i sutra”, a dvije godine nakon toga i romantična komedija “Lampioni”. Pisala je i igrokaze za djecu te kazališne kritike. Radila je i kao prevoditeljica, a upravo je ona zaslužna za prijevod većine Krležinih djela na njemački jezik. Njih dvoje dugo su prijateljevali, iako su ih vezivali i rodbinski osjećaji jer je
TEŽAK ŽIVOT I PARTNERICA
Boženin otac, Milan Begović, bio vjenčani kum Beli i Miroslavu. Radila je i na osnivanju Društva hrvatskih književnica i bila prva predsjednica društva. Od 1942. bila je članica Antifašističke fronte žena, a nakon Drugog svjetskog rata dva puta je bila birana za odbornicu Narodnog odbora grada Zagreba (1945. i 1947. godine). Stanovala je u Jurjevskoj ulici na broju 19, gdje je 30 godina živjela sa životnom partnericom, inženjerkom kemije Joelle Vuković. Preminula je 1966. u Zagrebu, a Joelle je zaslužna za onaj najosobniji dio Boženine biografije koji danas o njoj možemo pronaći, zahvaljujući tome što je 20 godina nakon njene smrti progovorila o njoj u ispovijesti za zagrebački časopis Studio.
- Božena je uvijek prilično teško živjela. Noćima je prevodila da bi sebi mogla priuštiti čak i neku sitnicu. Tako je bilo i kad smo
Božena se nije zanosila glumačkom karijerom. Cijelo vrijeme kao da je osjećala da je spisateljica u njoj bila ‘jača’. Još u 16. godini objavila je svoj prvi tekst u prozi, ali najviše je voljela pisati pjesme, koje je hvalila i Marija Jurić Zagorka.