Prvo emitiranje pjesme ‘Moja domovina’, 15. rujna 1991. godine
Rambo Amadeus otvoreno je ustao protiv režima, Gile iz Električnog orgazma... mnogo ih se odmaknulo od tadašnjeg negativnog režima vlastite zemlje. Mi smo kao umjetnici stali na stranu pozitive i ljubavi, nikako nasilja – govori Bratoš.
On je na “Mojoj domovini” bio aranžer i glazbeni producent. Od instrumentalnog uvoda u pjesmu, koji je njegov, komada orkestracije i zvučne produkcije, do miksanja nakon što su svi otpjevali svoje.
S obzirom na količinu vokala, 168 pjevača koji su bili u pjesmi, Nikša i Hrvoje Hegedušić radili su taj tehnički zahtjevan posao, među ostalim pazio je da se ne prebriše nečiji vokal. Tri desetljeća kasnije pamti gotovo sve. U sjećanje mu se urezala zajednička dobra i pozitivna energija svih koji su ondje bili. A bili su, ističe, svi koji su nešto značili u hrvatskoj popularnoj glazbi. Njegova je ideja bila spojiti Davora Gopca i Mišu Kovača. Smatrao je da u popularnoj glazbi ne postoje dva različitija lika.
INZISTIRAO NA MIŠI I GOPCU
– Cilj takvih naoko nespojivih dueta bio je pokazati da smo zajedno, da u jednoj pjesmi, jednom refrenu, mogu funkcionirati Gobac i Mišo. Da oba jednako vole svoju zemlju i da bi jednako dali sve za nju – govori.
Nisu, dodaje, radili solo pjesmu nikome od njih nego onu u kojoj su svi ravnopravni.
– Baš sam inzistirao na Gopcu i Miši. Ni jedan od njih apsolutno nije imao ništa protiv, svi su shvatili namjeru, cilj. Mišo, kao velika zvijezda, ni riječi ni gestom, ali ničim nije pokazao da ima nešto protiv. Baš suprotno – govori Bratoš.
Nitko, nastavlja, od 168 velikana hrvatske glazbe u tom trenutku nije bio zvijezda, ni pjesma nije bila zvijezda. Zvijezda je bio cilj, ujedinjeni ljudi koji su htjeli poslati poruku, boriti se za svoje. Za nešto lijepo. Željeli su ljudima reći “Probudimo ljubav prema domovini”. Ne sjeća se zvjezdanih izvolijevanja, traženja... iako, svjestan je, kad je na okupu više zvijezda, bude hirova. Ne i na snimanju “Moje domovine”.
– Pjesma je dobila takvu veličinu samo zahvaljujući izvođačima. Da ju je otpjevao jedan pjevač, ništa od nje ne bi bilo. I Arsen, i Oliver, i Šerfa, i Robić, i Mišo, Dino Dvornik, Tereza... njih 168 ravnopravnih, pjesmu su učinili velikom kakva jest – kaže Bratoš.
UZBUNE, TENKOVI, VOJSKA
Ističe kako se ne dogodi često da nakon toliko godina imaš uradak na kojemu ništa ne bi mijenjao, da dobro zvuči, da si jednako ponosan jer je pjesma izdržala test vremena. Da je danas opet ide raditi, isto bi, odlučan je, sve napravio. Ima i motiv da ponovno napravi nešto što bi ujedinilo ljude. – Ovog trenutka teško je razlučiti kome se obratiti, ali mnogo toga me ljuti i zbog toga bih pjesmom prosvjedovao. Da. Apsolutno, da. Dobar dio ideala koje smo tad imali izdali su ljudi koji su ih trebali iznijeti. Posebice mi je žao ljudi koji su dali sve od sebe da ovo bude bolja zemlja, a ovi drugi su to samo iskoristili – kaže Bratoš. Pa otplovi opet u vrijeme nastajanja “Moje domovine”, vrijeme neizvjesnosti, uzbuna, straha, kad su ulicama prolazili tenkovi, vojska...
– Sjećam se odlazaka biciklom na posao, sve je bilo zamračeno. Cijeli grad. Zagreb je prošao relativno dobro u odnosu na Slavoniju ili Dubrovnik, ali i tu su bile uzbune. Neugodna vremena. Sreća da smo ostali živi, mnogo je onih koji nisu bili te sreće. Naš posao do tada se bazirao na promišljanju: pišemo pjesmu, snimamo je za koji mjesec, a izlazimo s njom za godinu dana. Kad je sve počelo, nismo mogli računati ni što će biti sutra, kamoli za koji mjesec ili godinu. Odjednom nije bilo dugoročnijih planiranja nego tek doba velike nesigurnosti, u kojem smo se mogli samo ponašati kao ljudi – govori Bratoš.
Pamti veliku nesigurnost, neizvjesnost što će donijeti sutra. Država, priča, koja je do tada postojala, ljudi kojima su se