NAŠI POLITIČARI ROĐENI SU BEZ CENTRA ZA NELAGODU
Hrvatski su političari specifična vrsta – rođeni su bez centra za nelagodu! “Četrdeset se godina bavim politikom i nešto ovako jadno nikad nisam vidio”, kaže jedan doajen hrvatskog novinarstva govoreći o slučaju župana Posavca. Ne zna se koja je dimenzija njegova slučaja luđa: iznos koji je uzeo, način na koji je to izveo ili ideja da se nakon priznanja vrati u Sabor i ponovno kandidira za župana. To je sumrak pameti. Posavčev slučaj je indikativan. On dokazuje da u glavi naših posrnulih političara, u kori velikog mozga, nedostaje dio koji bi upozoravao na pogreške, dio zadužen za savjest. Uzeo si, ukrao si, to je kršenje elementarnog moralnog imperativa (poštovanje prava minimum je morala u politici), i moraš nestati sa scene. Ali ne - evo njega opet, kao Freddy u “Ulici brijestova”. Priznao je krivnju, ali ne osjeća se krivim. Kako to? Vratimo li se malo dalje u prošlost, vidjet ćemo legiju sličnih primjera. Ivo Sanader nikad nije priznao ni jedan grijeh. Ivan Čehok napisao je udžbenik iz etike i umalo opet dobio izbore. Nadan Vidošević kandidirao se za predsjednika Republike grmeći protiv korupcije; u politiku je ušao sa Zastavom 128, a iz nje izašao kao milijunaš. Psiholozi su, govoreći o njemu i Sanaderu, upotrijebili pojam “omnipotentni delirij” – to je stanje u kojem čovjek, trajno i snažno opijen vlastitom moći, snagom, ugledom i pozicijom, povjeruje da je svemoguć. U svojim očima on postane, upotrijebimo pojam iz Dostojevskog, čovjekobog. Počinje, kriomice, malim zlodjelom; uvjerava se da je prošlo bez posljedica, potom prijestupi bivaju sve krupniji a sume sve veće. Na kraju na mjestu zlodjela ostavlja OIB, Covid potvrdu i pištolj iz kojeg se dimi. Zadnjih nekoliko godina svi su znali da Milan Bandić krade – nismo znali jedino koliko. A onda se, post mortem, pokazalo da je uzimao gdje god je stigao – od kokošarskih poslova a la Posavec do milijunskih iznosa mita za velike operacije. I Plenković je sve znao, ali mu nije smetao kao partner. I tu dolazimo do prvog dijela dijagnoze: naši političari kradu (štoviše - ulaze u politiku samo zato da bi krali) zato što znaju da im nitko ništa ne može i da su jači od sudbine. Taj prvi dio dijagnoze je dobra vijest, političare bi se dalo smijeniti. Drugi dio dijagnoze je loša vijest: oni su nesmjenjivi jer ih biračko tijelo podržava. Županu Posavcu nakon kokošarske krađe pišu ode, mole ga da se vrati, ima grupe obožavatelja na Facebooku. Korupcija je kod nas postala dio kulture, civilizacijska norma, prešutno pravilo. I tko nađe rješenje za taj hrvatski Gordijev čvor, spasit će ovu zemlju, ali takvog junaka majka lako ne rađa.