S OLIVEROM SAM SE VOZILA KRAJ TENKOVA Kondža priča kako je s kolegama išla snimati 1991. ‘Moju domovinu’
Svi smo htjeli sudjelovati u ‘Mojoj domovini’. Mislili smo da tako dajemo obol kakav glazbenici mogu dati. Sjećam se mlađih kolega koji su govorili: ‘Blago vama. Što se nisam rodio ranije da i ja budem dio toga’. Jako je to bilo važno, povijesni zapis, kaže splitska diva Zorica Kondža, koja je s još 167 pjevača prije 30 godina snimila “Moju domovinu”.
Prvo se sjetila silnog umora. Njih nekoliko snimali su dva-tri dana prije ostalih, kasnije još i solo dionice. Do jutra su radili da sve naprave. Tutić, Dujmić, Hegedušić, Bratoš..., prisjeća se, svi su bili tamo, veliki je to bio šušur, ali bili su i u problemu, bilo je teško odbiti ljude, a morali su. Glazbenici su nazivali, svi su htjeli pjevati u “Mojoj domovini”, a svi doista nisu mogli.
– U jednom stihu dali smo sve od sebe. Htjeli smo sve što znamo staviti u tu jednu rečenicu, dali smo posebnu energiju jer smo se tako i osjećali – priča Zorica.
“Moja domovina” i danas je ponos Hrvatske. Rado se sluša i nakon 30 godina, a Kondža kaže da se i produkcija, tekst, glazba..., baš sve posložilo kako treba. Neslužbena je to hrvatska himna, nastala iz prkosa Zrinka Tutića prema tenkovima, uzbunama, zamračenim gradovima... Tad nije bilo samo tako sjesti u automobil i doći iz Splita u Zagreb.
NOĆI STRAHA NA PARKIRALIŠTU
– Oliver i ja išli smo naokolo, već tad su na cestama bili balvani. On je vozio, nemam pojma gdje je bilo prohodno. Na povratku u Split naišli smo na tenk pa smo se brže-bolje vratili i nastavili drugom cestom. Ružan osjećaj. Iako smo se oboje smijali, nije nam bilo svejedno. Smiješ se od straha, tuge..., a na kraju to pričaš kao anegdotu. Ali jako ozbiljnu - govori Kondža.
Njih dvoje u Zagreb su putovali brodom do Rijeke pa iz Rijeke autom do Zagreba. Tako i nazad. Diva pamti priče kolega koji su imali lošija iskustva. Išli su preko Knina pa su ih po tim selima zaustavili četnici.
– Cijelu su noć bili na nekom parkiralištu u autu s ugašenim svjetlima, osluškivali, nisu mogli spavati. Rekli su da takav strah u životu nisu osjetili. Ružno. Svakako su ljudi pokušavali doći u Zagreb i vratiti se doma. Nasreću, nitko od 168 glazbenika nije bio u životnoj opasnosti. Proživljavali su sve što i drugi hrvatski gradovi. Nadlijetanje aviona, podrume, snajpere...
SVI SU GLAZBENICI HTJELI U PRVI RED
– Od tog smo strahovali. U zgradi smo imali čovjeka koji je, unatoč snajperistima, svima išao po kruh. Trčao je do pekarnice i nazad. Moj najstariji sin u podrumu je dobio snažan osip pa smo ga vodili u bolnicu. Imao je tri godine, svaki dan je trebao na terapiju – priča Zorica. Taj 15. rujna 1991., “Dnevnik” u kojem je “Moja domovina” premijerno emitirana, i Zorica je jedva čekala.
– Svi smo htjeli biti u prvom redu, da se vidi da smo tu. Vidjelo se, svi su se vidjeli. Svaka čast snimateljima – hvali ih Zorica.