Prijateljice su mi dale podršku, a uz kemoterapiju sam i radila
Imala sam 38 godina i troje djece te sam protrnula. Danas imamo priče djevojaka koje su ga dobile s 22 ili 24 godine, ali tad nisam mislila da se to događa mlađim ženama. Pretrage su pokazale da nije bio u pitanju rak. Obje dojke u međuvremenu su mi se često punile cistama i gnojem te sam često to išla punktirati. Uvijek je sve bilo u redu i uvijek sam redovno išla na kontrole. Samo jednom sam preskočila pregled i umjesto nakon šest mjeseci došla nakon godinu dana. Moj tumor je tad već bio veći od dva centimetra i već su bile zahvaćene limfe. Ta činjenica da sam preskočila samo jedan pregled dovela je do toga da je moj put prema ozdravljenju bio puno teži. Zato ženama stalno ponavljam da je iznimno važno obavljati kontrole redovno i na vrijeme.
Te poruke čujemo samo u listopadu, u vrijeme Dana ružičaste vrpce, inače rijetko...
Tek kad sam se počela baviti radom u Udruzi, shvatila sam da je ginekolog taj koji bi ženi trebao pokazati kako se obavlja samopregled dojki i poticati je, a većinu žena ginekolozi nikad nisu uputili u to. I sama sam rodila troje djece i ne znam kod koliko ginekologa bila u životu, ali nikad nikom od njih nije palo na pamet da mi pokaže kako se to radi. Puno je propusta u sustavu općenito. Prije dvije godine objavili smo onaj video prilog o samopregledu dojki u kojem je sudjelovala Ida Prester, koji je bio jako zapažen. U međuvremenu se, što nama, što samoj Idi, javilo čak 12 žena koje su nam rekle da su upravo zahvaljujući tome otkrile svoj tumor i otišle na pregled te da smo samo to napravili i ništa drugo mislim da bi time smisao ‘Nismo same’ bio ispunjen.
Kako su izgledali trenuci kad ste čuli za svoju dijagnozu?
Liječnik koji mi je telefonom trebao javiti rezultate nalaza mojoj je prijateljici rekao da je cijeli dan skupljao hrabrost da mi priopći dijagnozu, a ja sam podsvjesno znala što je. Dijagnozu mi je telefonom priopćio moj radiolog, kod kojega sam redovito kontrolirala dojke i bio je zaista divan. Rekao je da je to danas bolest koja se može izliječiti, da sam ja hrabra i da to možemo pobijediti. Istina, nisam čula pola od onoga što je govorio. Bio je petak, kraj radnog vremena, kolegica se došla pozdraviti sa mnom, a ja sam plakala u sobi. Užasni su ti trenuci kad se suočavate s dijagnozom raka, iako sam ga već doživjela u obitelji.
Koliko su godina imala vaša djeca tad? Kako su se ona nosila s tim?
Anamarija je tad imala 15, Luka 21, a Ivan 26. Ana i Luka još su se školovali. Sjećam se da sam cijeli dan skupljala hrabrost za taj razgovor i došla kući jako kasno. No oni su to prihvatili puno bolje od mene. Rekli su: Ok, ići ćeš na operaciju, terapije i izliječit ćeš se. Sa mnom je bilo drugačije. Ja sam se neko vrijeme užasno samosažalijevala i u početku sam jako puno plakala. To je faza koju prolaze većinom sve žene, no ne
smije ostati na tom.
Što je bio motiv za to da krenete dalje?
Ponajviše prijateljice, koje su se često zezale na moj račun. Rekle bi mi: Priznaj da si sve ovo izmislila da dobiješ manje grudi! Stvarno smo se znale smijati na taj račun. Imala sam divnu potporu prijatelja i to je pomoglo da u nekom trenutku proradi inat. Nije bilo lako, pogotovo u vrijeme kemoterapija. Ali nekako sam ‘zabrijala’ na to da sam operacijom riješila problem i da sam zdrava te da te terapije moram proći preventivno. I utuvila sam si u glavu da tijekom terapija moram raditi. Četvrtkom ili petkom bih se dogovorila za kemoterapiju, preko vikenda resetirala i u ponedjeljak prisilila da odem na posao. Prvi tjedan se osjećaš grozno. Drugi malo dođeš k sebi, treći se donekle oporaviš i onda sve ispočetka. No jednostavno sam utuvila u glavu da život ne smije stati i natjerala se da nastavim raditi.
To me je držalo, tjeralo naprijed. Nosila me neka posebna energija. Možda će zvučati glupo, no meni je najteži trenutak u mom procesu liječenja bio onaj kad mi je liječnik rekao da sam zdrava.
Šalite se?!
Ne, doista. Tad se po drugi put srušio cijeli svijet koji sam izgradila. Naime, bila sam posve fokusirana na borbu protiv bolesti i borbu za egzistenciju, jer sam u međuvremenu ostala bez posla, i odjednom više nije bilo tog glavnog ‘neprijatelja’. Što sad?! Pitala sam se koji je smisao mog postojanja sad, što ću raditi u životu? Zašto sam ostala živa? Trebalo je iznova pronaći koji je smisao toga što sam tu, što sam preživjela. Ali ni u jednom trenutku nisam izgubila želju za životom.
U vrijeme borbe s rakom bili ste u vezi, kako se partner nosio s tim? Muškarci često odu.
- Da, tad sam bila u vezi, u vrijeme kad sam saznala dijagnozu i u početku liječenja. Prekinuli smo, jednostavno nije išlo. Ne znam je li u pitanju bio njegov strah od moje bolesti ili nešto drugo, teško mi je to reći. No istina je, istraživanja pokazuju da na jednu ženu koja ostavi partnera koji se suočio s rakom, čak sedam muškaraca ostavi žene koje su se suočile s tom bolešću.
Postoje veliki problemi i u nerazumijevanju poslodavaca, upozorili ste nedavno. Na kraju, i sama ste ostala bez posla u vrijeme bolesti?
Da, u svibnju 2015. dogodila se dijagnoza, u lipnju operacija, u srpnju kemoterapije, a u prosincu mi je istekao ugovor o radu i ostala sam bez posla. To se ženama često događa, no to nije jedini problem. I ako zadrže posao, nerazumijevanje poslodavaca prema ženama koje su preboljele rak dojke je golemo. Žene doživljavaju degradiranje, a često nakon 15 godina radnog staža, bez dana bolovanja i rad uz liječenje, dobivaju premještaj na drugi posao. Što reći?
BOLEST JE NA POVRŠINU IZVUKLA NEKU MOJU POSEBNU ENERGIJU
Ivana o tome što je sve proživljavala NERAZUMIJEVANJE POSLODAVACA PREMA OBOLJELIMA JE GOLEMO
upozorava na degradiranje žena