O SAM PRIJE I POKER, DAVNO JE TO BILO, ALI SAM SE OPEKAO...
stresna, psihološki zahtjevna situacija. Znate što, tijekom natjecanja izgubim i po pet kilograma samo zbog nervoze. Svako prvenstvo puno potroši čovjeka.
Igrački ga je put od 1989. godine do 1991. odveo u Beograd, pod kapicu Crvene zvezde.
za mene je to bila velika čast. Trener momčadi bio je Nikola Stamenić, za mene jedan od najvećih trenera s kojima sam radio. Puno mu dugujem, od njega sam mnogo naučio. Pozvao me u Zvezdu, dobio sam odličan ugovor, a u to vrijeme stvarala se i jaka Zvezda. Bilo je to tad ispunjenje mojih igračkih ambicija. Premda sam bio tamo uoči početka rata, nikad nisam imao baš nikakvih neugodnosti. No kad je rat počeo, nisam dvojio, raskinuo sam ugovor i vratio se kući, u Šibenik - prisjetio se Tucak.
- Pokojni Duško Antunović zbog igranja u Zvezdi nije me pozvao u reprezentaciju. To me silno pogodilo. Rekao mi je: 'Nisam te mogao zvati'. Ali ne znam što bi to značilo. Bilo je puno igrača koji su igrali tamo... Ma o tome više i ne razmišljam.
Bio je i dragovoljac Domovinskog rata. Životna je to epizoda o kojoj nerado govori jer...
- Moj udio bio je toliko mali da potenciranje toga u odnosu prema onima koji su branili Hrvatsku godinama, ili onima koji su dali život, nema baš nikakvog smisla. To ne želim. Sutra bih opet uzeo oružje da treba obraniti Hrvatsku. Jesam li se bojao? Pa, nije mi bilo svejedno, naravno da se u nekom trenutku pitate hoćete li se vratiti doma...
je od 2012., no premda je i prije 2017. već osvojio svjetsko srebro i broncu te olimpijsko srebro, javnost ga je počela doživljavati kako je i zaslužio tek nakon svjetskog zlata iz Budimpešte. A sad, nakon Splita, više mu nitko neće i ne smije osporiti trenersku veličinu. Deset godina na klupi, dva zlata, ukupno 14 medalja.
- Priznat ću, u jednom trenutku
- U trenutku poziva
su mi smetale neopravdane kritike, puno su me blatili, kako moje ime tako i moj rad. Želim ipak istaknuti da je Hrvatska sa mnom u prvih pet godina osvojila osam medalja na velikim natjecanjima. A to nikome prije nije uspjelo, pa čak ni Ratku Rudiću.
Za Tucka je, zapravo, najvažnije što se o njemu govori u Giru, njegovu najdražem kafiću.
- To mi je izuzetno važno mjesto u životu, nezamisliv mi je dan da tamo ne odem. Najbolji ljudi, najbolja kava na svijetu. Okupimo se mi Šibenčani iz svih sfera života i onda vika, pjesma... Ima tamo i moja slika, ali maknu je kad su rezultati loši, čuo sam da je znaju i gađati. Ali neka, vrate je kad je sve dobro. Tuckov život obilježila je i strašna tragedija koja je ostavila, nažalost, neizbrisiv ožiljak, ranu koja nikad neće zacijeliti. Prošlo je već 17 godina otkad su on i supruga Marijana izgubili trogodišnju kćer Tenu. Na nevino dijete pao je automat s igračkama.
- Vrijeme vas nauči
živjeti s tim. Kad vam netko kaže da rane prođu, to nije istina. To je laž. U blagdansko vrijeme nekako je posebno teško. Osjećam golemu prazninu, sjećam se nevinog i nedužnog djeteta koje je zbog nečijeg nemara izgubilo život. Znam da nije namjerno, ali moje dijete je ubijeno zbog nemara. Meni i mojoj supruzi ostaje vječna uspomena na te godine provedene s njom. Rana nikad neće proći, njene slike su posvuda po stanu, uspomene su tu, no nekako sa svime time naučite živjeti.
I naravno da je svaka medalja, svaka tatina pobjeda, posvećena malenoj Teni. I bit će ih još, u to ne sumnjajte. Ako je uopće bilo razloga da se sumnja u hrvatski vaterpolo.