Tužno, žalosno i jadno.
Takva je sadašnjost, a nažalost i budućnost hrvatske košarke. Na Europsko prvenstvo došli smo s trenutno najboljom momčadi, na parketu je bilo najbolje što Hrvatska ima. A najbolje što Hrvatska ima nije dostatno za pobjedu protiv Finske, zemlje snijega i leda, u kojoj košarku vjerojatno igraju samo oni koji ne znaju klizati. Zemlja Djeda Mraza uručila je hrvatskim zvijezdama najljepši božićni dar - odmor sljedeće četiri godine. Toliko će proći do sljedećeg Europskog prvenstva, a Hrvatske u međuvremenu neće biti ni na Svjetskom prvenstvu ni na Olimpijskim igrama. Zapravo, postoji neka minimalna šansa da Hrvatska dobije pozivnicu za kvalifikacije za OI, no kako igramo, bolje bi bilo zahvaliti se na tome.
Hrvatska je protiv Ukrajine kalkulirala, Bojan Bogdanović namjerno je promašio posljednje slobodno bacanje da bismo izbjegli Srbiju i Sloveniju te otišli u gornji dio ždrijeba,
ZDRAVKO BARIŠIĆ
na noge "klizačima i hokejašima" iz Finske. A onda nam je ta Finska i treći put u vrlo kratko vrijeme očitala košarkašku lekciju. Nakon što su nas u kvalifikacijama za SP dvaput pobijedili, sad su to ponovili u Berlinu. Lauri Markkanen zabio nam je 43 koša, zabijao je i zakucavao kao da je na haklu, dok su Šarić, Bogdanović, Simon, Hezonja i društvo nemoćno gledali. Kao i Damir Mulaomerović, koji se na turniru izgubio na klupi. Ubacio bi igrača u petorku pa ga izvadio i ne bi ga vraćao do kraja utakmice, one kojima je išao šut vraćao je na klupu itd... U takvom sustavu, u kojem smo Amerikanca Smitha dobili mjesec dana prije prvenstva, u kojem igra ovisi o Krunoslavu Simonu, koji ima 37 godina, a Mario Hezonja igra kao da ga nema na parketu, bolje nismo ni zaslužili. Simonu je ovo bila oproštajna utakmica od reprezentacije, vrlo vjerojatno i Bojanu Bogdanoviću. Za četiri godine Dario Šarić bit će u 33. godini i pitanje je koliko će moći.
Budućnost nije osobito blistava. Jer ako je budućnost hrvatske košarke, Roko Prkačin, na Europsko prvenstvo stigao kako bi sakupljao lopte i nosio vodu igračima koji ne mogu pobijediti Finsku, onda je vrlo upitno gdje će hrvatska košarka biti, ne samo za četiri nego i za deset ili dvadeset godina.