DOBILI I PRESTIŽNU NAGRADU U PARIZU
Tako je tata jurio na Brijune da bi joj uzeo mjeru i izradio ih – priča Mladen.
Dodaje kako je gospođa Jovanka bila česta mušterija, pa je tata povremeno odlazio na Pantovčak da uzme mjeru i na probu.
- Još čuvam njenu čestitku povodom Nove godine 1972., kad je zahvalila tati na poklonu i predusretljivosti. Piše: ‘Cipele su sada dobre i nosim ih s velikim zadovoljstvom. Vrlo su udobne i dobro mi stoje’ – čita nam Mladen s papira. Ponosan je na to što je gospođa Jovanka ostala vjerna Cipelama Baćani i nakon što je te 1972. godine njegov otac poginuo. Za nju je radio cipele još osam godina, jedino nije odlazio na Pantovčak. Možda zato što je desetak godina radio u Njemačkoj, pa je možda zbog toga bio “sumnjiv”, no nikad nije saznao razlog. - Gospođa Jovanka rado je pratila modu, voljela je biti u trendu s cipelom, jedino se znalo da ne smiju biti s previsokom potpeticom i da na prstima mora biti malo širi model, nikako špic. Imao sam njene mjere i njena sekretarica dolazila bi na narudžbu, pa bismo se tako dogovorili. Sjećam se da joj je bilo malo neugodno kad bih je pitao kakve je upute dala gospođa Jovanka. Bojala se da netko ne čuje da je zovem ‘gospođa’ a ne drugarica. No, rekao sam: ‘Kad budem na Pantovčaku, tad ću se prilagoditi i zvati je tako, no u mom dućanu ona je gospođa kao i druge mušterije – priča Mladen.
Iako do očeve smrti nije imao veze s postolarskim zanatom, odlučio je preuzeti posao i odmah zaključio kako mu nema druge nego učiti za majstorski ispit.
- Imao sam sreću jer je tata imao odlične radnike. Dali su si truda da me nauče zanatu. Nakon šest mjeseci išao sam polagati majstorski ispit. Sjećam se da su me na teorijskom dijelu ispita u Obrtničkoj komori baš izrešetali. No najveći strah prošao sam kod majstora kod kojeg sam polagao praktični dio – priča Baćani.
Bilo je to u postolarskoj zadruzi na Trešnjevci, kod poslovođe koji mu je odmah rekao da je bio vrlo dobar s njegovim tatom.
- A druga rečenica mu je bila: ‘Ak ne bute dobro napravili tu cipelu, ja vas ne bum pustil’, tako da sam se nauživao straha. No na kraju je za cipelu koju sam radio kod njega skoro cijeli dan govorio da je jako dobra! – priča Mladen uz smijeh dok se divimo prvoj cipeli koju je u životu napravio, klasičnom, zatvorenom smeđemu modelu “za svaki dan”.
Dodaje kako je, kao aktivni sportaš, jer se bavio nogometom i tenisom, koji i danas rado igra, u prvim godinama druženja s obrtnicima imao “problema”. - Zbog sporta nisam imao običaj baš često odlaziti na tulume, niti jesti janjetinu i popiti, a to je bilo glavno na ‘dnevnom redu’ druženja obrtnika. No u međuvremenu sam malo popustio, a malo i ja njih poučio da janjetina nije jedini izbor da biste se fino najeli, pa su me s vremenom ‘priznali’ – govori uz smijeh. Mladen Baćani o tome kako izgleda izrada cipele rado priča u detalje, no postaje škrt na riječima kad treba pričati o konkretnim mušterijama, pogotovo kad nekog treba izdvojiti. Teško je pristao na izazov da izdvoji najljepšu žensku nogu za koju je izradio cipele, a riječi su se prorijedile pogotovo kad je trebalo izabrati fotografije koje možemo objaviti. Onih s poznatima zapravo i nema jer se vodilo računa o privatnosti mušterija.
Ipak smo izvukli: vlasnica jednog od njemu najdražih parova nogu bila je poznata pjevačica Ana Štefok,
“iznimno lijepa žena, koja bi došla k njemu pomalo nesigurna jer nije znala kakvu cipelu želi”. Česte mušterije bile su i sjajne pjevačice Višnja Korbar, Radojka Šverko, Gabi Novak i Zdenka Kovačiček te prekrasne glumice Ana Karić, Mira Furlan i Ena Begović, a dolazile su i supruge glumaca i pjevača, primjerice supruga glumca Antuna Nalisa. Mnogi su poznati dečki dolazili k Đuri Baćaniju sa suprugama, a neki i samo zbog druženja, jer je bio poznat kao vrlo društven i dobar domaćin, kaže Mladen. I to je s vremenom i sam izgradio, pa neka divna prijateljstva iz tog razdoblja traju i danas, kaže.