Sram nas je što navijači marširaju u ‘koloni nacizma’
DUBRAVKO MILIČIĆ
u Milanu, navijači Eintrachta iz Frankfurta dospjeli su na sve naslovnice. Ne zbog pobjede njihova kluba, ne zbog navijanja ili dobrotvornog društvenog rada, nego zato što su u Marseilleu, pred očima Europe, nacistički pozdravljali. Sramota da ne može biti veća, na užas cijele Njemačke, koja se desetljećima bori kako bi isprala ljagu tog mračnog povijesnog razdoblja.
Dan poslije, u Milanu, Europa je, nažalost, imala reprizu. U trenutku u kojem Uefa više nego na ičemu inzistira na rasnoj toleranciji i uvažavanju, kolona Dinamovih navijača kompromitirala nas je u očima Europe. Moralna bijeda i zatucanost ponovno su isplivale na površinu. Isti oni koji se busaju u prsa patriotizmom, ne znaju kakvu sramotu i krivnju osjećamo, ne znaju da malo stvari čovjeka toliko napuni nelagodom nego kad nam se sunarodnjaci u stranom svijetu ponašaju kao stoka. Baš onako kako su se ponašali navijači u “koloni nacizma”. Hrvatski nogometni navijači, i to je žalosno i zastrašujuće, ne znaju slaviti na simpatičan način. Ne znaju kao, primjerice, veseli Kostarikanci ili Danci, otvoriti pivo i pjevati, ili kao Finci, na gostovanje u Berlin voditi profesore kako bi one najmlađe učili o strahotama nacističkog režima. Ne, upravo suprotno. Svako sportsko gostovanje, osobito nogometno, često otkliže u incident, što je sve samo ne simpatično. Više od 20 godina hrvatskim i europskim stadionima i dvoranama odjekuju zborne pjesme “Za dom spremni!” ili “Ajmo, ustaše!”, više od dva desetljeća odzvanjaju mrzilački refreni, zore i dana, Jure i Bobana, iznova se pune Jasenovci, prizivaju poglavnici, francetići, luburići i ostali ustaški zločinci. I da stvar bude gora i poražavajuća za naše društvo, taj dio navijanja, kad jedna tribina viče “Za dom!”, a druga uzvraća “Spremni!”, često ima epitet “veličanstvene atmosfere”. Ne, gospodo, ništa tu nije veličanstveno. Osim ludila. Marširati ulicama Milana s visoko podignutom desnicom mogu jedino veličanstveni luđaci. I nitko drugi. Kad bi jedanput uspjeli na dostojanstven i euforičan način proslaviti pobjedu, onda bi dokazali i pokazali da nogomet može ono što ne može politika. Kamo sreće da dočekamo i doživimo i taj dan...