ISTUKAO JE BATU ŽIVOJINOVIĆA ZBOG MILOŠEVIĆA
DAVOR LUGARIĆ
sam da je došla starost i kako je normalno da padam u nesvijest - objašnjavao je Rac i dodao kako se to počelo ponavljati. Došao je do bolnice, priključili su ga "na neke aparate".
- Čuo sam nekog doktora da viče: 'Čovjek vam unutra umire, a vi ništa!'. Nisam ni pomislio da govori o meni. Stalno sam imao sinkope, dakle zastoje srca, a kako su sve operacijske sale bile zauzete, ugradili su mi pacemaker odmah u sobi. Neke riječi bile su gotovo vizionarske, pogotovo one o vremenu...
- Dosta sam pesimističan. Zapravo, ja sam uvijek govorio da sam pesimistični optimist. Ja s optimizmom gledam na svijet i pitam se hoćemo li ga izvući iz ovih govana, ne samo političkih nego i ekonomskih te posebno ekoloških. Priroda zaista odumire, nevjerojatno se buni i stravično je boli. Uz to, smatram da je ova civilizacija na kraju. Čovjek nije na početku nekog novog pametnog razdoblja nego na kraju - pričao je. govore kako to nema nikakvog smisla...
O raspadu bivše države je rekao:
- Kad je Tito umro 1980. godine, jako sam se posvađao s ocem, koji je bio partizan u Drugom svjetskom ratu. Tad sam mu rekao da će najkasnije 1991. godine biti rata u Jugoslaviji. I pogodio sam. On mi nije vjerovao, a ja sam mu objašnjavao da smo svi u govnima jer jača mržnja na sve strane. U to sam vrijeme puno snimao u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, i vidio sam kako se širi mržnja - otkrio je pa nastavio:
- Primjerice, uoči rata,
dok smo snimali neko ratno smeće, jako sam se posvađao s Batom Živojinovićem. On je govorio misleći na Miloševića: 'Sad će doći spasitelj!'. Pitao sam ga je li on normalan, jer je on često imao grube šale. Rekao sam mu: 'Bit će rata', a on je nastavio po svome govoreći mi: 'Sad ćete vi vidjeti!'. Jako smo se posvađali i na kraju stravično potukli usred snimanja u Beogradu. Jedva su nas razdvojili. Tad sam se s njim vidio posljednji put.
Objasnio je i svoje poznanstvo s Tuđmanom...
- Jednom sam bio s ocem kod Tuđmana, a i u Beogradu smo živjeli u istom kvartu. Moj otac i Tuđman bili su tad pukovnici te su radili u Generalštabu u Beogradu. Mi djeca bojali smo se Tuđmana i svi smo bježali od njega jer je stalno bio mrk. Jednom smo kasnije čak posjetili Tuđmana u Zagrebu, ali ne sjećam se razloga.