‘UGLJEN RADIM SVAKI DAN I NOĆ I SVE PRODAM’
Samir Susak (44) iz Rasinje ima tri ugljenice. Vreću od 20-ak kilograma prodaje za 80 kuna, najviše u Zagrebu i Koprivnici
Tehnologiju proizvodnje drvenog ugljena sam naučio u najranijoj mladosti jer je u to vrijeme u potkalničkom kraju bilo nekoliko puta više ugljenara nego danas. Sad nas je sve manje, a jedan je od razloga odlazak u inozemstvo. I moja dva brata su otišli van, a novih ljudi za taj posao je teško pronaći, pa radim sam, uspuhano nam govori 44-godišnji Samir Susak iz Rasinje. U naselju Vrhovec ima tri ugljenice. Dok se jedna hladila u drugu je dodavao drva, a treća čeka remont.
Tehnologija proizvodnje drvenog ugljena se stoljećima nije mijenjala. U ozidanu ugljenicu u obliku stošca koja se nekada izrađivala od blata i dodatka piljevine, Samir naslaže do 20 metara različitog granja. Najčešće koristi bukvu i grab.
- Za uzidavanje ugljenice od blata nekada davno trebalo je nekoliko dana i dvadesetak ruku. Danas se one zidaju opekom i ožbukaju cementnim mortom. Zbog visokih temperatura njihov vijek trajanja je nekoliko godina- pojašnjava nam Samir koji je upravo u jednu od tri ugljenice kroz otvor na vrhu dodavao drva.
-Nije bitno jesu li drva suha ili mokra, u nju stane nekih 15 metara drva. Na vrhu ugljenice je otvor koji se zatvori i ugljenica se zapali. Ona nekoliko dana gori 24 sata na dan. Reguliranjem otvora sa strane kroz koji ulazi zrak počinje proces stvaranja drvenog ugljena. Svakih nekoliko sati se kontrolira ulazak zraka, jer ako uđe puno zraka onda drva izgore. Nakon par dana se kroz otvor na vrhu dodaje još nekoliko metara drva, jer izgaranjem dolazi do slijeganja. Kad se drvo pretvori u ugljen ostavi se nekoliko dana da se ugljenica hladi – stručno nam je pojasnio Samir. A onda nas je odveo do ohlađene ugljenice i kroz vrata sa strane pokazao ugljen u peći. -Nikada niste sigurni koliko ćete dobiti ugljena. U strogo kontroliranim uvjetima od jednog kubnog metra drva može se dobiti i do 100 kilograma. U slučaju da uđe više kisika, onda većina drveta izgori i dobije se samo 30 kilograma, što je čisti gubitak. U najboljem slučaju, od 20-ak metara drva dobije se oko 200 vreća ugljena koje teže od 15 do 18 kilograma. Zato dežuram dan i noć i svakih par sati pratim protok zraka i proces izgaranja i vremenske uvjete koji su presudni u proizvodnji - pojašnjava Samir, koji tijekom godine zapali do 10tak ugljenica.
Obrt Susak ima sito kojim prosijava ugljen izvađen iz peći i pakira u vreće. Od toga se rade brikete. U nekim boljim vremenima ugljenu prašinu su spremali i vozili u jednu zagrebačku firmu na briketiranje. Na žalost, to poduzeće za briketiranje je ušlo u financijske poteškoće te su primorani vreće držati u skladištu i sada u skladištu drže vreće dok ne pronađu poduzeće za briketiranje, jer su oni financijski slabi da uđu u tu investiciju. No, da ne ispadne sve tako crno, otvara se novo tržite za ugljenu prašinu. - Ugljena prašina je najkvalitetnije bio gnojivo. Lani smo prodali nekoliko stotina kilograma tvrtki koja se bavi proizvodnjom cvijeća u lončanicama za što su iz EU fondova dobili sredstva. To je tek početak takvog posla jer oni traže formulu u kojem će postotku miješati ugljenu prašinu sa zemljom kako bi se dobila idealna smjesa za rast pojedinih vrsta cvijeća. Sad su još uvijek u probnoj proizvodnji. Ako ta pokusna proizvodnja zaživi onda ćemo imati rješenje za prašinu – iznosi svoja razmišljanja vlasnik obrta kako bi taj posao postao opet profitabilan kao i ranije. Samir kaže da za proizvodnju drvenog ugljena ima prostora jer je potražnja veća od proizvodnje u Hrvatskoj.
Vreću od 15 do 20 kilograma prodaje najviše na koprivničkom i zagrebačkom području po 80 kuna s PDV-om. Iako ima obrt, on živi u Rasinji na koprivničkom području, a poljoprivreda mu je glavi izvor prihoda. Proizvodnja ugljena samo mu je dodatak.
Tehnologiju proizvodnje drvenog ugljena sam naučio u najranijoj mladosti
kazao je Samir