ZRAČNA UZBUN

Neću se bojati ove riječi. Ali bilo je upravo tako. Od apatije nije ostao ni trag. Umjesto toga, postojala je potreba za nekom hipertrofiranom grozničavom aktivnošću. Htio sam nazvati sve svoje prijatelje. I ne samo njih. Htio sam razgovarati, vikati. I popiti. Što sam i napravio. Ispada da se nije uzalud govorilo o protuofenzivi u pravcu Hersona.

su uspavali neprijatelja. Štoviše, pokazalo se da je naš neprijatelj kolos na glinenim nogama. Pao je kao glina, a ne kao lopta, nakon prvog ozbiljnijeg udarca protivnika. Osim toga, tog nekada strašnog neprijatelja naše je vojno zapovjedništvo "prevarilo kao mače", kako reče jedan od klasika našeg političkog ping-ponga. Sretan sam što sam to proživio. Shvaćam da je za nas ovo nepovratan početak velikih uspjeha, a za Rusiju početak kraja. Čak i tamo, na 1/6 zemljine površine, koja je desetljećima bila zombificirana, već su započeli nepovratni "tektonski" pomaci...

...Na mojoj ulici u Kijevu, točnije na raskrižju dviju ulica, počele su se demontirati barikade i protutenkovske "ježevi". I nije to samo u mojoj blizini - prijatelji kažu da se slične stvari događaju iu drugim dijelovima ukrajinske prijestolnice. Da, betonski blokovi još nisu demontirani na glavnim autocestama Kijeva. I teško da će to učiniti sutra. Jer neprijatelj, ma koliko bio primitivan, kad ga se stjera u kut, jednostavno će pucati lijevo-desno svojim "visokopreciznim" projektilima. Što se, zapravo, i događa posljednja dva tjedna. Zračna uzbuna u Kijevu, koja se u kolovozu gotovo i nije čula (osim 23. - 25. kolovoza), trenutno se oglašava svaki dan. Po nekoliko puta. Na sreću glavnog grada, bombardiranja još nije bilo. Što ne mogu reći o Harkivskoj, Mikolajivskoj ili Dnipropetrovskoj regiji. No, čini mi se da je sve to ruska agonija. Klatno je već krenulo u našem smjeru. Nepovratno je krenuo. Da, i dalje ću se truditi bit smiren i da živim dan po dan. Ali sada čekamo čudo. Što će se svakako ostvariti.