Sjajne, ulaštene
potpetice klopoću pločnikom. Vratar s visokim cilindrom i strogim kaputom smjerno otvara vrata hotela muškarcima u pastelnim balonerima. Gospođe u svilenim rukavicama nestrpljivo pogledavaju na satove. Preko puta se zaustavlja štićena kolona. Pod rotacijama, iz jedne od zatamnjenih limuzina izlazi okićeni dužnosnik, uniforma mu je optočena medaljama. Odnekud, možda iz obližnjega kabarea, izviru meke note salonskog jazza.
Na Strandu smo, u ušminkanoj londonskoj četvrti u cvrčećem centru grada. Kraljičin je sprovod, milijuni ljudi od jutra grabe prema Westminsteru, prema Parlamentu, prema Trafalgaru, prema svemu što vidite na izlozima u jeftinim suvenirnicama. Masa se kotrlja, helikopteri huče, sirene zavijaju, vratar neumorno poseže za kvakom. Cijeli London je velika rijeka. Svi hrle u istom smjeru. Svi osim njih dvojice, naravno.
- Hej, ljepotice, imaš sitnog? Obećavam da ćemo sve potrošiti na alkohol - šeretski dobacuje nasmijani ćelavac s pločnika. Ime mu je Joseph.
uživaj u ostatku dana - dodaje njegov cimer zveckajući kovanicama u tetoviranoj šaci. I on je ćelav. Ime mu je Gary. Obojica žive na ulici, obojica preživljavaju od prošnje i obojica su kronični alkoholičari. Nekako, riječ na riječ, cigaretu na cigaretu, gutljaj na gutljaj, sprijateljili smo se s ovim simpatičnim probisvijetima.