Vjeruju li, doista, urednici i upravnici HRT-a da cenzure nema u onome što svakodnevno rade?
Novinarstvo nije danas u Hrvatskoj prestižna profesija. Ponizili su ga i uništili pokvareni političari - naravno oni vladajući - korumpirani, ideologizirani i u svakom pogledu kriminogeni suci, ali ponajviše, ipak, sami novinari, kojima je bilo milije i komfornije da služe pokvarenim političarima, predsjednicima, premijerima i ministrima, koliko i načelnicima i gradonačelnicima, mjesnim šerifima i lokalnim kabadahijama, nego da se stvarno bave svojim poslom. U novinarstvo danas ne odlaze najlucidniji umovi generacije, pametni, obrazovani i daroviti, nego se njime mladi ljudi uglavnom počinju baviti kao privremenim poslom, prije nego što nađu nešto ozbiljno. I naravno, posrtanje i pad novinarske profesije manje će ojaditi same novinare, a mnogo više društvenu zajednicu i Republiku. Hrvatska je danas korumpirana zemlja, demokratski gotovo sasvim zakržljala, po svemu na europskome dnu, u velikoj mjeri zato što su njezini vladari od Tuđmana do Plenkovića, od Zdravka Mamića do Slavka Linića, od Maje Šupe do Đure Sesse, Turudića i još uvijek intaktnog Radovana Dobronića učinili baš sve da novinare pretvore u svoju poslugu i u pse čuvare njihovih malih uneređenih carevina. Dora Kršul jedna je od onih vrlo marljivih, pametnih i solidno obrazovanih mladih novinara, uglavnom novinarki, kojih se nađe po našim novinskim i radijskim, te u ponekoj televizijskoj redakciji, koje se svojim poslom bave na način njihovih već davnih prethodnika iz kasnih doba liberaliziranog jugoslavenskog socijalizma. Temeljito i pod svaku cijenu. Takve i takvi u ovom poslu ostaju sve dok se prvi put ne sudare s formalnom ili neformalnom cenzurom. Tad razočarane zauvijek odlaze, a Republika njihovim odlaskom biva još nemoćnija i jadnija. Dora Kršul uglavnom se bavila školstvom i obrazovanjem, i vrlo se brzo na portalu Telegram uzdignula u vjerojatno najozbiljnijega i po kvarne učitelje i podle obrazovne vlasti najopasnijega hrvatskog novinara.
Njezini članci obično su vrlo jednostavno koncipirani, temeljiti, razumljivi i neostrašćeni. U njima se zrcali zajednica. Prije nekoliko dana tako je objavila kolosalan člančić, koji čitamo pod tipičnim telegramovskim naslovom: “Svjedočenja šefova HRT-a u parnicama protiv Zovka su genijalna. Zaklinju se da tamo nema ni C od cenzure”. Nakon što je ovaj informativni servis hrvatskih državnih vlasti, koji zapravo nikad nije postao javna radiotelevizija niti glas Republike, čak triput na sudu izgubio u procesima protiv svoga otpuštenog novinara Hrvoja Zovka, kojeg su tužili zbog klevetanja, jer je progovorio o cenzuri na HRT-u, Dora Kršul je samo citirala iskaze HRT-ovih glavara i glavešina, a naročito novinskih urednika, koji pred sudom pokušavaju objasniti da na HRT-u cenzure nema. Dokazivati da more nije mokro ozbiljan je sofistički i mudroslovni posao. Njime se bave veliki pisci i umjetnici, starinski filozofi, ozbiljni politički demagozi. Tim poslom bave se i neki od najčuvenijih prodavača i nakupaca po svim zelenim i mesnim tržnicama našega svijeta. Ali da biste dokazali da more nije mokro osnovno je jedno: zadržati u svakom trenutku svijest da more ne samo da je mokro, nego je u moru sama bit mokrine, tako da dokazivač dokazuje nešto što je suprotno od stvarnosti. E, šefica Informativnog medijskog servisa HRT-a Katarina Periša Čakarun tako govori da je vrijeđa “da se išta naziva cenzurom, a nema nikakvih zabrana”, pa dalje objašnjava da “postoje korekcije tj. uređivanje, a nešto posve drugo je cenzura”. Dok svjedoči pred sudom protiv Hrvoja Zovka, gospođa Periša Čakarun ne laže, kao što ona ne laže ni dok obavlja “korekcije” u programu, tj. uređuje. Ona, naime, dokazujući da more nije mokro odistinski u to i vjeruje. Pa je ono što govori, kako vele na Telegramu, “genijalno”,
dok bismo mi, malo stariji, ustvrdili da izaziva transfer blama iliti susramlje.
Cenzuri na Hrvatskoj radioteleviziji, koja je danas nesumnjivo i življa i aktivnija nego devedesetih, u vrijeme Antuna Vrdoljaka ili Obrada Kosovca, nisu potrebne propisane zabrane. Korekcije se tu obavljaju, dakle ono što gospođa Periša Čakarun naziva uređivanjem, a što se posvuda zove cenzurom, same od sebe, po logici zasužnjenog uma i projektiranih očekivanja o onom što gospodari i gospodarice, Andrej Plenković, Nina Obuljen Koržinek, crkveni vrh, išću i traže od HRT-a. Nakon što su, zaključno sa Sašom Kosanovićem, Hrvojem Zovkom i ostalima, etnički i etički očišćeni svi programi, nema više potrebe za propisanim zabranama, niti za isprintanim crnim listama zabranjenih imena i tema. Danas HRT funkcionira po principu savršene cenzorske mašine, koja ništa drugo ni ne radi nego cenzurira. Pritom, valja po stoput napomenuti: tamo su i dalje zaposleni neki ozbiljni, pametni i vrijedni ljudi, koji su svjesni da je more mokro i kojima je neugodno kad im se glavni ravnatelji bave kriminalom, ljudi koji savršeno dobro razumiju što znače korekcije gospođe Periše Čakarun, ali ni ti se ljudi u suštini ne bave svojim poslom. Nije im to dopušteno, i zapravo im nikad to nije bilo dopušteno. Hrvatska radiotelevizija savršeni je cenzorski stroj. Savršena mašina za stvaranje kolektivne iluzije o suhoći mora. Laž koju taj stroj proizvodi na najvišoj je razini u službi države, vladajućih konzervativnih politika, Crkve, političkih stranaka koje su u crkvenoj milosti, a na nižim razinama taj stroj proizvodi funkcionalne laži u korist svih onih društvenih institucija i pojedinaca čije je djelovanje u korist one velike temeljne laži. Taj cenzorski stroj proizvodi, recimo, kolosalnu laž o hrvatskoj kulturi, njezinim veličinama i vrijednostima, o hrvatskom filmu i književnosti, njihovim značajnim djelima, domaćim i inozemnim uspjesima. Pritom, gledatelj, poznavatelj ili akter upravo te hrvatske kulture i književnosti često biva u dvojbi da li to oni, ili one, svjesno lažu, obmanjuju, oblikuju iluziju koja nema nikakve veze sa stvarnošću, ili stvarno vjeruju u ono što govore i prikazuju? Laže li Zrinka Turalija Kurtak kada u svojim Vijestima iz kulture oblikuje poželjnu crkveno-hadezeovsku iluziju hrvatske kulture, laže li Vlatka Kolarević, lažu li urednici i urednice onih tragikomičnih i budalastih emisija o književnosti na Trećem programu HTV-a, dok stvaraju neke sterilne tetrapak iluzije, koje podsjećaju na ljevicu načinjenu od lego kockica, koja ničim ne može nauditi konzervativnim idealima Kazimira Bačića, Damira Škugora, Gabrijele Žalac i svih tih ozbiljnih cura i dečaka? Ili su i Turalija Kurtak, i Kolarević i sve druge Antonije Ćosić baš poput gospođe Periše Čakarun ganutljivo uvjerene da cenzure nema i da “postoje korekcije, tj. uređivanje”.
Moje su prozne knjige prevedene na tridesetak jezika, zahvaljujući njima prisutan sam kao književna činjenica u mnogim europskim zemljama, o tim se knjigama pisalo, barem po jednom, praktično u svim važnim i velikim europskim novinama, govorilo se o njima na mnogim europskim javnim i privatnim televizijama… Ne hvalim se time, nego samo koristim neke meni dobro poznate činjenice da poantiram: u tih dvadesetak godina koliko dugo, zahvaljujući brojnim prijevodima, kritikama i nagradama, igram ulogu europskog pisca u Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Italiji, a onda recimo i u Ukrajini, na Hrvatskoj televiziji nikad nije bilo riječi o mojim knjigama, o meni se uglavnom govorilo kao o nekoj opasnoj protuhrvatskoj, bosanskoj vucibatini, a baš nikad kao o piscu. Na radiju je znalo drukčije biti, sve dok i tamo nisu riješeni posljednji prijepori oko nepodobnih kadrova i krivo usmjerenih uredničkih korekcija… Od tada o mojim knjigama ne govori se ništa ili se govori jako loše. Što bi, dakako, bilo skroz u redu, kao što je, rekli smo, skroz u redu dokazivati da je more suho, e da usput nije tendenciozno. Recimo, kada neki drugi, možda bezazleniji hrvatski pisac bude nagrađen nekom regionalnom ili europskom nagradom, o tome se izvještava euforično. Kada je, pak, i mnogo važnijom europskom nagradom čašćena moja neznatnost, o tome se šuti grobnim mukom. E, upravo to se zove cenzura!
Smiješno bi bilo i preuzetno vlastiti primjer, pa još kulturno-književni, dovoditi u središte priče o cenzuri na HRT-u. Ne, moje su knjige samo marginalni, pa samim tim i groteskniji primjer nečega što funkcionira kao sistem. Bačićev nasljednik Robert Šveb, kojeg je Plenković na to mjesto postavio uz pretpostavku da se neće na svoju ruku i za svoj interes baviti kriminalom, u travnju 2022. pred Saborskim je odborom za informiranje, informatizaciju i medije bubnuo da “na HRT-u ne postoji cenzura, niti lista zabranjenih gostiju”, čime je samo potvrdio da mu je nakana nastaviti stazom svoga prethodnika. Sve dok i posljednjeg nevježu ne uvjeri u ono u što svi njegovi već odavno vjeruju: more je suho, cenzure nema!
Cenzuri na Hrvatskoj radioteleviziji, koja je danas nesumnjivo i življa i aktivnija nego devedesetih, u vrijeme Antuna Vrdoljaka ili Obrada Kosovca, nisu potrebne propisane zabrane
Hrvatska radiotelevizija savršeni je cenzorski stroj. Savršena mašina za stvaranje kolektivne iluzije o suhoći mora