Dobro, što taj čovječuljak zapravo sebi umišlja?

Zbilja, što taj ambiciozni bivši špijun sebi umišlja? Što taj proćelavi prdonja, skriven u dubokim zidovima Moskve, vidi ujutro u ogledalu? Cara? Kralja? Vožda? Alfu i omegu svijeta? Ruku čiji palac na nuklearnom obaraču ucjenjuje ostatak planeta?

Kolika bijeda od čovjeka možeš biti da udobno zavaljen u kožnu fotelju mirno i hladnokrvno narediš invaziju na tuđu zemlju, savršeno svjestan da na nju ne polažeš nikakvo objektivno pravo?

Da svojom dokonom čizmom posiješ smrt po suverenoj, milijunskoj državi. Da pošalješ tisuće i tisuće golobradih klipana na frontu gdje će pucati na nepoznate ljude, krvariti i ostavljati utrobe dok ti sastančiš na sigurnosti, paranoično zagledan u ekrane s licima pokornih generala. Da podižeš očeve i sinove iz dalekih domova u još dalje brisane prostore kako bi namirio svoj ego. Da nečiji drugi očevi i sinovi s druge strane granice žive i umiru u neizvjesnosti jer ti, eto, cijela gargantuovska država i apsolutni stisak nad njom nisu dovoljni. Da se igraš nasilnika s palicom nad ostatkom svijeta jer si se kratkotrajno, u zanemarivom bljesku vremena, dograbio kratkotrajne vlasti.

Da puštaš svoje pse na matere i prosvjednike koji ne žele udovoljiti nečijem obijesnom hiru, ne žele poslati djecu da budu nečije topovsko meso. Nečija figura u morbidnoj igri šaha.

Što Vladimir Putin vidi navečer kad legne u krevet, kad se zagleda u strop i razmišlja o svom danu? Razmišlja li o smrti? Ili o životima onih koji su i dalje negdje u nekom blatnjavom rovu? Ili o onima koji s ratom nemaju veze, ali su ga prisiljeni proživljavati i pratiti, strepeći hoće li jednog jutra umjesto obzora vidjeti gigantsku dimnu gljivu na horizontu?

Vjerojatno ne. Čovječuljci rijetko vide dalje od svoje malene sjene.