Liječio sam Zidanea i Pereza, a s Modrićem sam svaki dan
Moji su emigrirali u Toronto, bio sam prvi strijelac nogometne ekipe i igrao sam košarku. A u Zagrebu obožavam burek, kaže dr. Mihić
Ah, što vas to čudi? Pa i šef klinike u Clevelandu, jedne od najboljih bolnica na svijetu, je Hrvat, skromno kaže u uvodu.
Osmijeh je tu jer je došao kući, u Zagreb. Ali traženje riječi i miješanje engleskih fraza odaje da ne dolazi tako često... Dr. Niko Mihić (64) stigao je na međunarodni simpozij sportske medicine "Pokaži srce". A on je šef liječničke službe madridskog Reala! I prvi je put dao intervju za hrvatske medije.
➤ Pa kako ste došli do te funkcije?
Dijelom treba imati sreće. Znate kako kažu: moraš imati sreće da budeš dobar i moraš biti dobar da bi imao sreće. Eto, tako sam i ja bio dovoljno dobar i imao sam sreće.
➤ OK, a takav, sretan rasplet situacije, dogodio se jer...
Ja sam u Kanadi specijalizirao hitnu pomoć i, kad smo se preselili u Španjolsku, počeo sam raditi u hitnoj i otvorio svoj ured, vodim 'executive health'. Među pacijentima koji su mi dolazili bili su Florentino Perez i Zinedine Zidane. Netko me preporučio i jednog su me dana pitali bih li htio doći u Real. Odmah sam prihvatio. Pa tko bi na takav poziv oklijevao?! A zašto su izabrali baš
mene, treba pitati njih.
➤ No nagađa koji je razlog...
U sportskoj medicini vide da su neki liječnici za mišiće, neki za tetive..., a htjeli su čovjeka koji ima opširnije znanje. A u hitnoj pomoći moraš znati o svemu. Ne do detalja, ali vidiš sve.
➤ U Realu ste na toj funkciji već šest godina. A dolazite li na utakmice?
- Na svaku, apsolutno.
➤ Na klupi ste?
- Ne. U Realu radi 78 zdravstvenih radnika, od čega devetero liječnika, a dva liječnika sportske medicine su na klupi. Ja sam gore (u loži, nap. a.).
➤ Samo malo... U Realu radi 78 liječnika?!
Da, za 27 selekcija nogometnog i košarkaškoga kluba, od 12 godina do seniora. To je više od 800 sportaša.
➤ I vi ste u kontaktu i sa sportašima ili samo sa svojim liječničkim timom, čiji ste šef?
I izravno sa sportašima. S Modrićem se vidim svaki dan.
➤ Pa koliko će onda Luka još igrati?
Koliko god želi, haha! Pitaju me za tajnu Lukine dugovječnosti, ali on je kao film 'Biti John Malkovich'. To je on i ne može biti drugog Luke Modrića,
jedinstven je.
➤ Je li u tome važnija genetika ili rad?
Teško je reći što je važnije. Mi Hrvati smo ratnici, borbeni smo, ali Luka ima neopisiv i talent i trud.
➤ I, kakav vam je radni dan?
Prije svakog treninga i utakmice imamo kolegij zdravstvene ekipe i prezentiramo stanje igrača. Najprije sastanak s fizioterapeutima, pa s liječnicima, pa s trenerima, i svaki je pristup personaliziran jer ovisi o utakmici, eventualnoj ozljedi koju sportaš vuče... Sve razradimo do detalja. To je jedini način da pobjeđuješ velike utakmice toliko godina. Mi kao medicinska služba možda imamo jedan posto doprinosa
tim pobjedama, možda pola posto. Mi smo nužno zlo, najbolje je kad nas ne trebaju, ali kad nas trebaju, moramo biti najbolji.
➤ Jedan posto?! Da se niste malo podcijenili?
Ne znam, nemoguće je to izmjeriti.
➤ Operirate li ponekad igrače?
Da, ponekad. Ali uvijek je to timski rad. I uvijek je dobro dobiti drugo mišljenje. Veliki problem je kad liječnik postane presiguran u sebe. Moraš uvijek dublje analizirati i ne vjerovati na prvu. Kao u šahu, uvijek razmišljati i o idućim potezima, ne samo o prvom.
➤ Jeste li igrali nogomet?
Bio sam glavni strijelac u
Torontu! Kad sam imao 15 godina. A onda sam se posvetio medicini.
➤ Potom je prepričao svoj put:
Rodio sam se u Zagrebu, u Kukuljevićevoj, kraj 'malog placa', i živio ondje do petog razreda. Emigrirali u Toronto 1968. Razlozi su bili i ekonomski, i politički, i religijski. Ne znam koliko su nas potjerali, a koliko smo mi htjeli otići, ali hvala Bogu da je tata bio hrabar da to napravi. A prije 20 godina preselio sam se u Španjolsku, žena mi je Španjolka.
➤ Igrao je, kaže, i košarku pa se posebno raduje novom Hrvatu na brizi:
Mario Hezonja, izvrstan čovjek. Da, već smo se upoznali i baš mi je drago da ću s njim raditi.
➤ I on je veliki radnik...
Ne možeš doći na sam vrh ako ne ideš do granice. Ali treba to i balansirati s odmorom, biti mudar. Ja imam osjećaj krivnje jedino ako ne uspijem uvjeriti pacijenta da me posluša. Ali prihvaćam da se to može dogoditi. Eto, ni za mene nije dobro da svaki dan jedem burek, ali kad sam u Hrvatskoj, to radim jer obožavam burek zaključio je dr. Mihić.