➤SPOTLIGHT Maraton je šok za tijelo, ali i za psihu Matea Parlov Koštro, hrvatska
Matea je osvojila srebro u maratonu na Europskom prvenstvu, srušila i 30 godina stari hrvatski rekord, a za 24sata ju je intervjuirao autor romana Maratonac Nebojša Lujanović
atletičarka, trenutačno je zbog svojih uspjeha u središtu pažnje hrvatske javnosti, pa i one koja inače ne prati maratonska natjecanja. Posljednji od njih, onaj najspektakularniji, drugo je mjesto na Europskom atletskom prvenstvu u Münchenu, uz rušenje 30 godina starog hrvatskog rekorda. Matea je nevjerojatan stroj koji može puna 42 kilometra ili, ako ćemo vremenski, dva sata i 28 minuta, trčati brzinom od 3.33 minute po kilometru. To je opak tempo, koji bi mnogim sportašima natjerao želudac na usta, čak i da ga pokušaju držati dva ili tri kilometra. S Mateom je razgovarao splitski književnik Nebojša Lujanović koji se pasionirano bavi trčanjem i autor je romana Maratonac.
Mateu je susreo daleko od kuće, izvan njene sportske rutine, na vojnoj obuci u Požegi, gdje s novacima obavlja redovite svakodnevne vojničke zadatke. Ustaje u pet sati, za podizanje zastave, disciplinirano staje u stroj, odrađuje sve poligone. Za svu tu vojnu proceduru kaže da je teška jednako kao maraton. Samo što ona, za razliku od ostalih ročnika, nakon toga mora odraditi svoje trkačke treninge i držati tjednu kilometražu.
➤ Matea, otkud u vojnoj odori?
Kad mi sportaši malih sportova osvojimo neku medalju na velikom natjecanju, onda nam daju priliku da budemo dio Oružanih snaga RH pa onda preko njih dobivamo plaću. To nam super dođe jer su stipendije u nas za sport vrlo male. Puno nas je takvih u vojsci, ima nas baš dosta.
➤ Pa kako to izgleda onda?
Vrlo je teško sve to uskladiti jer mi sportaši moramo ustajati u pet sati da odradimo jutarnji trening zato što je u sedam postrojavanje. I onda idu svi ti poslovi oko obuke do predvečer, kad svi idu odmarati se, a mi onda dalje imamo drugi trening. Tako da to stvarno umara. Ali, nije strašno, dva tjedna odradimo i onda se vraćamo svojim klubovima i natjecanjima.
➤ Sad više ne razgovaram samo s Mateom sportašicom nego i s Mateom medijskom i atletskom zvijezdom. Umara li to ili dodatno motivira?
Nisam baš svjesna da sam medijska zvijezda. Nije baš da sponzori kucaju na vrata. Ništa se nije posebno promijenilo, malo više me ljudi zna, povremeno pozdravi, i to je to.
➤ Uspjesi, naravno, i na tome čestitamo. A taj uspjeh sad treba staviti u pripadajuće okvire, one koji su isti gotovo za sve sportove kod nas osim nogometa. Mislim na infrastrukturu, institucionalnu podršku, sustav…
Meni je žao zbog toga jer sam dugo u atletici i vidjela sam mnogo talenata koji su, nažalost, imali potencijal i onda samo prošli kroz ruke jer nisu imali podršku. Svi ti ljudi morali su nakon fakulteta zaposliti se i u jednom trenutku shvatili su da ne mogu uskladiti posao i trening.