’Pomogao sam identificirati prvu žrtvu Jeffa Dahmera’
Serijski ubojica Jeffrey Dahmer drogirao je, ubio i sasjekao 17 mladića između 1978. i 1991. Monstrum je 1992. osuđen na 940 godina zatvora, no već dvije
godine kasnije u zatvoru su ga šipkom premlatili na smrt. Netflix je počeo prikazivati miniseriju o ovom monstrumu, a prof. dr. sc.. Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra HAZU-a u Zagrebu, za 24sata je otkrio kako je sudjelovao u
rasvjetljavanju prvog i najčudnijeg Dahmerova zločina
Da me nisu uhitili, da se to nije dogodilo, sigurno bih nastavio ubijati, ne znam ništa i nikoga tko bi me mogao spriječiti, rekao je američki serijski ubojica Jeffrey Dahmer u intervjuu koji je iz zatvora dao za Inside Edition. Jeffrey Dahmer po mnogočemu se razlikovao od serijskih ubojica koje je svijet dotad viđao - ubijao je isključivo muškarce, i to homoseksualne orijentacije, uglavnom mlade crnce ili Azijate, a dvije žrtve imale su svega 14 godina. On je sam bio bijelac, plave kose i svijetlih očiju, inteligentan i elokventan, no osamljen i sklon alkoholu. Prije pet godina u kinima je igrao film "Moj prijatelj Dahmer", koji prikazuje njegove tinejdžerske godine, a ovih dana Netflix je počeo s prikazivanjem miniserije u deset epizoda pod naslovom "Dahmer - Čudovište: Priča o Jeffreyju Dahmeru".
Žrtve bi uglavnom pronalazio u gay barovima, zaveo ih i nagovorio da dođu s njim do njegova stana u Milwaukeeju u američkoj saveznoj državi Wisconsin. Tamo bi im u piće nasuo mješavinu tableta za spavanje koju je imao spremnu, a potom ih fotografirao, bušio im lubanju te sipao razrijeđenu kiselinu i vruću vodu u mozak žrtve. Sam je Dahmer kasnije govorio da njegov cilj nije bio ubijanje, nego stvoriti osobu koju će moći kontrolirati i koja ga nikad neće napustiti, svojevrsnog zombija kojim će upravljati. Najtragičnije u svemu je što je policija imala prilike razotkriti ga i uhititi prije nego što je ubio 17. žrtvu, no dva policajca, vjerojatno opterećena rasnim predrasudama i ne shvaćajući ozbiljnost situacije, jednu su maloljetnu žrtvu, umjesto da ga spase, vratili njegovu ubojici.
Kako se to moglo dogoditi? Dječak (14), kojega je namamio u stan kupivši mu piće (u SAD-u je zabranjena prodaja alkoholnih pića mlađima od 21 godine) i obećavši mu dati novac za fotografije, drogiran i izbušene lubanje, uspio je polugol pobjeći iz njegova stana na ulicu. Drogiran i lobotomiziran nije mogao govoriti, samo je nerazumljivo mumljao. Susjeda, koja je našla mladića i kojoj je Dahmer bio sumnjiv, pozvala je policiju, a pred zgradu su došla dvojica policijskih službenika. U tom trenutku dolazi Dahmer, koji je izašao iz stana po još pića, i uvjerava policajce da mu je dječak ljubavnik, da je punoljetan i živi kod njega, da je pijan pao i ozlijedio se jer je dječaku niz glavu curila krv. Policajci odlaze s njima do stana, samo kako bi dječaka ostavili monstrumu i kanibalu koji ga je ubio čim su oni otišli. Reakcija tih policajaca izazvala je bijes lokalnog stanovništva, oni su disciplinski odgovarali i dobili otkaz, no teško se oteti dojmu da su trebali biti strože kažnjeni za svoj propust.
Prvu žrtvu Dahmer je ubio 1978. u dobi od 18 godina. Riječ je bila o autostoperu Stevenu Hicksu, kojega je pokupio dok se vraćao kući i ubio u roditeljskom domu.
To prvo ubojstvo bilo je jedino koje Dahmer nije priznao nakon uhićenja. To je učinio tek nakon što je to potvrdio tim stručnjaka u Smithsonian Institutionu, među kojima je bio hrvatski antropolog, akademik prof. dr. sc. Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra HAZU u Zagrebu. U razgovoru za 24sata prisjetio se boravka u jednom od najpoznatijih centara izvrsnosti u svijetu i slučaja koji je pomogao riješiti.
- Ja sam biološki antropolog, prije se to zvalo fizikalni antropolog. Za razliku od kulturnih antropologa, biološki antropolozi analiziraju kosti, recimo kosti arheoloških lokacija u smislu rekonstrukcije života naših predaka, koje izazove su imali, kako su se s njima nosili, koje bolesti, koliko dugo su živjeli, što su jeli i slično. To je jedan krak, drugi krak je forenzička analiza. Koriste se iste metode, ali u forenzici odgovaraš sudu. Njih zanimaju dvije stvari isključivo: možeš li identificirati te kosti, ako možeš je li to Pero i drugo, je li Pero ubijen. Eventualno ih još zanima kako je ubijen i to je to - pojašnjava akademik Šlaus.
U tom kontekstu, nastavlja, najjači centar na svijetu za tu vrstu analiza je Smithsonian Institution u Washingtonu.
- Oni su rijetko obljubljena i voljena ustanova. Ja sam imao tu sreću da sam uspio dobiti stipendiju kod njih. I od svih stvari koje sam napravio u životu, redoviti sam profesor, izabran sam u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, predajem na pet fakulteta, tri sveučilišta... Od svega toga najteže mi je bilo dobiti stipendiju za Smithsonian. Oni primaju tri čovjeka na godinu iz cijeloga svijeta. Treba napisati projekt koji će se njima dopasti. Ja sam uspio iz drugog pokušaja, a sa mnom je bila jedna gospođa iz Buenos Airesa i jedan dečko iz Osake - prisjeća se Šlaus dolaska u Smithsonian.
- Tamo je bio jedan hodnik u kojemu su bila troje vrata, a iza tih vrata bila su tri od pet najboljih antropologa na svijetu, bez konkurencije. Pokucao sam i otvorio mi je jedan razbarušeni mali debeljko u kratkim rukavima i rekao: 'Hi, ja sam Doug'. To je bio moj šef. Izvrstan je, to mi je dobar prijatelj i danas - govori akademik. Još je u kontaktu s Dougom Owsleyjem, kojega opisuje kao divnog, dragog i hrabrog čovjeka, koji je s njim radio identifikaciju žrtava iz Domovinskog rata i provlačio se kroz minska polja da dođe do tih masovnih grobnica. U neposrednoj blizini znamenitog Smithsonian Institutiona nalazila se zgrada FBI-a. Kad su imali slučaj koji nisu mogli riješiti, uvijek bi potražili pomoć stručnjaka u Smithsonianu. Tako je bilo i u slučaju Jeffreya Dahmera.
- Jednog dana došli su FBI-ovci i rekli da imaju neke ostatke za koje smatraju da se radi o žrtvi Jeffreya Dahmera. On je onda bio tema godine jer je serijski ubojica koji je jeo te ljude, bio je kanibal i, općenito, nekako je bio totalno različit od svega onoga na što su oni navikli. Samo dok sam ja bio tamo mislim da su o njemu izašle tri ili četiri knjige - priča akademik.
- To prvo bilo je jedino ubojstvo koje nije htio priznati što je na neki način atipično. Razgovarali smo i sa psihijatrima koji su bili uključeni u taj slučaj i oni su rekli da se to zna dogoditi i da je to prvo ubojstvo jedno katarzično iskustvo gdje svijet mašte prelazi u svijet zbilje te da ti ljudi to onda nekad znaju blokirati ili doslovno izgubiti iz pamćenja, izbrisati i da je to moguće. Ne znam jer nije moja struka. Stvar je bila u tome da je on imao različite moduse operandi (način djelovanja, op. a.) kad je ubijao te svoje žrtve, ali ovo mu je bila prva. Pa je to sve bila puno više improvizacija. Kasnije je bio strašno hladnokrvan - kaže Šlaus pa nam otkriva da je i osobno pričao s njim, no nije želio ništa više govoriti o tom susretu. U svakom slučaju, to prvo ubojstvo, priča, slabo je isplanirao.
- Pokupio je momka koji je autostopirao, odveo ga je sebi doma, stvari su krenule jako loše po tog jadnog dečka i on ga je ubio. Onda se našao u situaciji u kojoj se nađu svi ubojice, što sad s tijelom? - prepričava akademik. Njegova roditeljska kuća imala je veliko dvorište pa je tamo zakopao tijelo. Nakon nekoliko godina, kad se tijelo skeletoniziralo i pretvorilo u kostur, ga je otkopao, uzeo te kosti, stavio ih na jedan veliki, ravan kamen i uzeo tešku macolu od 30 kilograma te lupao po tim kostima i po tim zubima dok ih nije pretvorio u komadiće. Pokazao nam je i fotografiju tih fragmenata zuba, fotografiju njegove kuće i dvorište u kojemu je zakopao tijelo. Potom je hodao po tom dvorištu i bacao te komadiće kosti, a dio je bacio i u potočić koji je onuda prolazio.
- Bio je siguran da ga neće nikad uhvatiti. U to vrijeme još nema DNK analize, jedini način na koji identificiraš nekoga u tom trenutku je putem otisaka prstiju i zubnog kartona. Bilo je pet grama tih zuba, jedan
Imali smo sitne fragmente zubi teške pet grama. Bio nam je dovoljan korijen veličine jedan cm
Akademik Mario Šlaus radio je na indetifikaciji prve žrtve