Ja sam velika
Da sina nađem živog, iskopala bih si raku. U njoj je mjesto meni, a ne njemu
vjernica. Onima koji su mi uzeli sina i muža sve sam oprostila. Ali neću im nikada zaboraviti. Jer ne mogu. Ma pogledajte mog sina Gorana. Pa kome je to dijete išta krivo? Moj anđeo... A ovo je moj suprug Josip. Miran, povučen, ni mrava nikada nije zgazio. Oni koji su ih odveli također to znaju. Ali željela bih da netko od njih progovori i kaže gdje su. Da se i ja smirim nakon tih desetljeća patnje i muke.
Ne znam hoću li ikada dočekati da nađem njihove kosti. Jer ne mogu više, neutješno je plakala Nevenka Filar (64) iz Majura dok smo razgovarali u studenom 2019. Iako joj je ruka drhtala, čvrsto je držala fotografije neprežaljenog sina i supruga, hrvatskih policajaca kojima se svaki trag gubi u listopadu 1991. Iz podruma nekadašnje milicije u Hrvatskoj Kostajnici gdje ih je zadnji puta vidjela. U njoj je svega 49 kilograma. Osim života i psihe, njihov nestanak uništio joj je i zdravlje. S kćeri Marijanom i sinom Tomislavom i dalje za njima tuguje i za njima traga.
- Kada su počele prve barikade po selima oko Majura, suprug i sin krili su od mene da su se prijavili u policiju. Znala sam samo da odlaze stražariti. Naši dojučerašnji susjedi napali su nas i tjerali ljude iz Graboštana, Stubljara i Majura, pljačkali, palili, tukli i ubijali. Baš tog 3. rujna suprug
Nevenka pati već tri desetljeća i sin s položaja su došli kući okupati se i presvući. Željeli su se vratiti na položaj, ali nisam im dozvolila. Kćer sam poslala kod sestre u Sloveniju, a sedmogodišnji sin je ostao sa mnom. Rekla sam im da sin i ja idemo s njima, kud god oni pošli - prisjetila se Nevenka. Goran je imao samo 19 godina. Sjećanja su joj živa, glas još čvrst, crte lica oštre, a u trenucima kada se prisjeća kako su pobunjeni Srbi okružili njihovu kuću, iz očiju joj sijeva bijes. Nadirali su, kaže, iz polja, odasvuda.
- Pucali su iz automatskih pušaka, djecu smo skrivali pod jastuke i krevete, neki su trčali pod štokove, sa stropa od detonacija otpadali su komadi žbuke. Tada su nas zvali da izađemo, jer će nas u protivnom zapaliti i poklati. Psovali su nam ustašku majku. Sina i muža su odveli i zatvorili u školu u Mečenčanima. Išla sam ih tražiti. Oglušila sam se na dobacivanja i psovke tih zvijeri s puškama, na njihove prijetnje ubojstvom. Nisu mi dali da ih posjetim pa sam se vratila kući govorila nam je Nevenka.
torture u Mečenčanima, doznala je da su ih prebacili u podrum bivše stanice milicije u Hrvatskoj Kostajnici. Iako prepuna straha, čežnje i strepnje, uzela je mlađeg sina za ruku i nošena hrabrošću i snagom kakvu samo majka ima,