ŠKOLE SE NE SNALAZE
koji je počinio nasilje uz nazočnost stručne osobe, upozoriti na neprihvatljivost i štetnost takvog ponašanja te ga savjetovati i poticati na promjenu takvog ponašanja. Treba obratiti pozornost i na to iznosi li učenik neke okolnosti koje bi upućivale na to da je žrtva zanemarivanja ili zlostavljanja u svojoj obitelji ili izvan nje, u kojem slučaju će se odmah izvijestiti centar za socijalnu skrb, a po potrebi ili sumnji na počinjenje kažnjive radnje izvijestiti policiju ili nadležno državno odvjetništvo. Škola treba poduzet i mjere za pomirenje učenika i za stvaranje tolerantnog, prijateljskog ponašanja u odgojno-obrazovnoj ustanovi”. Sve to treba obaviti i s roditeljima, odnosno skrbnicima tog učenika. Roditelji su vrlo često “slaba karika” jer im je vrlo teško suočiti se s poteškoćama i problematičnim ponašanjem svojeg djeteta.
’NEMA PRAVE PREVENCIJE’
Iako je na “papiru” sve jasno raspisano, te iako izgleda kao da su jasne nadležnosti institucija, o problemima u komunikaciji govori i podatak Ministarstva znanosti i obrazovanja kako je u dvije protekle školske godine obavljeno 548 inspekcijskih nadzora vezano za postupanje u slučajevima vršnjačkog nasilja. Iz iskustva Maje Vučić Blažić te njenih kolega, u školama nema dovoljno socijalnih pedagoga, a i oni koji jesu zaposleni u školama uglavnom su koncentrirani na zagrebačko područje.
- Poruka bi ukratko bila da nema dovoljno prevencije, i to od najranije dobi. Većina počinitelja vršnjačkog nasilja je u dobi od 14 do 17 godina, i to zato što se negdje ranije nije odradila stručna prevencija. U vrtićima, ako se i uoči problem u ponašanju, roditelji nisu skloni reagirati, kada dijete krene u školu, čeka se da prijeđe u peti razred, a onda nastupaju problemi. No umjesto da se sustavno radi, opet se čeka da dijete ode u srednju školu. Zaista je nužno povećati broj socijalnih pedagoga u svim odgojno-obrazovnim institucijama - zaključuje predsjednica
HUSP-a.