Svaka generacija ima svog najboljeg igrača svih vremena. Sljedeći je Europljanin!

Nogomet, kao i teatar, traje u vječnoj sadašnjosti. Teatar postoji samo u času u kojem se zbiva, snimljena predstava nikad nije kazalište, nego je puka, gotovo administrativna informacija o kazališnoj predstavi. To je zato što teatar zavazda računa sa živom čeljadi u publici, i s odnosom koji ta čeljad uspostavlja sa živim glumcima na sceni. Bez toga ne može, i nikad neće biti izmišljen i izmaštan teatar koji bi trajao duže od trenutka u kojem se predstava zbiva. S nogometom je druga stvar, nogomet je igra čiji je smisao sadržan u konačnom rezultatu. Dramaturgija utakmice naknadno se razvija u gledateljevoj glavi, tako što se sklapa prema konačnom rezultatu. Ono što je do tog rezultata dovelo najčešće, ustvari kod svih doista dobrih i zanimljivih utakmica, moglo je igru odvesti u još nekoliko drugih, često i suprotnih pravaca. Nogometnu utakmicu kojoj unaprijed znamo rezultat ne gledamo kao utakmicu, nego kao puku, gotovo administrativnu informaciju o utakmici. U snimljenoj utakmici gledatelj vrlo često nije u stanju vidjeti ono najvažnije i najljepše u igri. Osim toga, obično se ni ne gledaju snimci cijelih utakmica, nego samo sažeci. U sažecima života i nogometa moći će stati sve što je doista bilo dramatično, ali iz tih sažetaka neće se saznati ni kako smo živjeli, ni kako smo igrali.

Upravo iz toga među odistinskom kazališnom i nogometnom publikom postoji takva strast za sjećanjima i uspomenama. Ono što će biti zaboravljeno, nadomjestit će legendarna pripovijest. Otud toliki glumački junaci, koje nismo imali priliku vidjeti na pozornici, otud veliki igrači iz mladosti naših djedova i očeva, koji bijahu bolji od svakoga ovog današnjeg nogometaša. Ali, istovremeno, otud, iz te vječne teatarske i nogometne sadašnjosti, nastaje potreba da svaka nova generacija u nekom novom vidi onoga najboljeg svih vremena.

Otkad pamtim nogometnu igru, ili otkad pamtim ono što su mi govorili bližnji koji su pamtili, najbolji nogometaš svih vremena bio je Ferenc Puskás, za generacije mojih djeda ili oca, Edson Arantes do Nascimento, zvani Pelé, za generaciju koja je uslijedila za njima, Johan Cruijff, za generaciju s kojom sam počeo gledati nogomet, Diego Armando Maradona, za naraštaj iz osamdesetih, te Lionel Messi, za nogometni trenutak koji je potrajao proteklih petnaestak godina. I svaki od tih najboljih svih vremena imao je u svom pokoljenju po jednog, ili čak po dvojicu antagonista, onih za koje bi se u raspravi ustvrdilo da su bolji od njega. Na kraju svi oni su, u određenom ritmu, karakterističnom za povijest, nogometnu, ali i kulturnu, polako od najboljeg svih vremena postajali junaci jučerašnjeg svijeta, kanonizirani klasici i velikani, koje će na površini naših sjećanja održavati samo još poneka anegdota. Ali pedesetak godina kasnije neće već biti nikoga tko bi rekao da je Ferenc Puskás najbolji nogometaš svih vremena. Premda je to, možda, bio! Ali to bi mogao znati samo onaj tko bi živio jako dugo, i kome bi sav život trajao u sadašnjosti. Taj bi, međutim, morao biti neki bog, jer ljudima nije dano da žive tako.

Preksinoć smo, u utakmici osmine finala Svjetskog prvenstva u Kataru, koja se odigrala između Francuske i Poljske, gledali mladića koji je, vjerujem, sljedeći najbolji svih vremena. U tome ga mogu omesti samo dvije stvari: neki neočekivan preokret u općoj i nogometnoj povijesti, ili neka nepredviđena nevolja u njegovu životu. Naravno, riječ nam je pri Kylianu Mbappéu. Gledamo ga već godinama, premda su mu tek dvadeset i četiri, ali tek bi se, možda, na ovom Svjetskom prvenstvu moglo vidjeti ono što smo dosad previđali, ili što nam je iz različitih razloga ostajalo zatajeno. Recimo, ranije nam se moglo dogoditi da u njemu, sasvim krivo, vodimo novog Neymara, koji preveliku energiju ulaže u to da se prikaže krhkim. Još jednog genija autoviktimizacije, kojeg će na kraju prezreti suci, a surovi će im protivnički braniči tada lomiti noge i trgati tetive. Također nam se ranije moglo dogoditi da u Kylianu Mbappéu vidimo novog Thierryja Henryja, koji je s trinaest već bio genij ove igre, ali će u njegovom nogometu sve do kraja karijere ostati nešto od naivnosti trinaestogodišnjaka. Na sve prostranijim ekranima svojih televizora, i s već idealno pokretnim kamerama, u prve četiri utakmice ovoga prvenstva, koje sama Francuska možda i nije odigrala najbolje što je mogla, vidjeli smo razliku između Mbappéa i dvojice slučajno spomenutih. Ali i razliku