Pobijedite i više nikad nećemo ulaziti na vrata za poslugu

Rat i potres. Oružani napad na državu, paljenje, uništavanje i što već sve ide s tim prokletstvom, i devet sekundi užasa, koliko je trajao zagrebački potres, dvije su situacije koje su solidarizirale Hrvate. Dodajte još humanitarne akcije, kad smo svi kao jedno, vidjet ćete da Hrvate spajaju samo nedaće. I nevolje. Tako je jer život neće nikad savršeno posložiti kockice.

No večeras moramo i trebamo svi biti jedna kockica. Kockica za “kockaste”. Jer upravo su nedaće i ratna stradanja izbacile najboljeg hrvatskog nogometaša u povijesti. Od ratnog progonstva, ubijenog djeda, prvih nogometnih koraka, Luka je bio daleko od glamura. Kao i Hrvatska. Da postoji glamurozni svjetski bal, Hrvatska nikad ne bi dobila pozivnicu. Mi bismo morali ući na vrata za poslugu. Tako smo ušli i u Katar. Crveni tepih i širom otvorena salonska vrata bili su rezervirani za velike goste, Brazil, Englesku, Španjolsku, Njemačku... Hrvatska? Aha, vi ćete u onom smjeru, na druga vrata. Nula je broj bez veličine, osim kad opisuje čovjeka. Tad može biti ogromna. Ponašanje Argentinaca u Rusiji, provokacije, uvrede, arogancija..., pokazuje da i oni misle kako nam je mjesto među poslugom. No ne i večeras. Samo dvije utakmice udaljeni smo od naslova svjetskog prvaka, od besmrtnosti, od toga da više nikad nigdje nećemo morati ulaziti na sporedna vrata. Od toga da će se ime “Hrvatska” izgovarati s golemim poštovanjem. Dečki, mi ne možemo s vama igrati, ali možemo biti s vama. I bit ćemo. Znamo da padate od umora i, vjerujte, da vam možemo dati svoje noge, dali bismo vam. Da vam možemo posuditi pluća, i njih bismo vam dali. Čak i ove naše umorne kosti, da zamijene vaše, koje su, nakon herojske bitke protiv Brazila, nikad umornije. Nažalost, ne možemo. Ali možemo izvjesiti zastave. I biti s vama. Vi pišete povijest, ajmo i mi svi biti dio nje...