Nastavili smo živjeti kada je Harry Kane promašio drugi penal protiv Francuza
Ni u jednoj utakmici toliko čiste nogometne ljepote, nepatvorene i netaknute svim nagrđujućim strategijama novoga doba, kao u onoj u kojoj su zaigrali Francuzi protiv Engleza. Malo kada sam takvo što gledao, možda u onoj iz finala Svjetskog prvenstva 1978. u Buenos Airesu, kada su zaigrali Argentina Marija Kempesa, i Nizozemska u kojoj nije bilo Johana Cruijffa, ali je igrala neki čudesan nogomet, čija moć kao da nije proizlazila iz pojedinačnih talenata i timskoga sklada, nego iz unutrašnje ljepote i duha igre jednoga kluba, amsterdamskog Ajaxa, koji se širio gdje god bi nizozemski igrači u to vrijeme prelazili da igraju. Razlika je, međutim, u tome što ovo u Kataru nije bilo finale svjetskog prvenstva, i u toj utakmici nije bilo ničega nenogometnog, tuđeg i političkog da kvari igru i da određuje rezultat. Francuska, s Kylianom Mbappéom, ali ipak bez Karima Benzeme, koji je prethodne sezone igrao nogomet života, ispunjena samopouzdanjem prvakinje svijeta, i Engleska, potpuno reformirane igre, bez onih dugih dodavanja iz neke davne preživljene tradicije, grubijana koji se ističu u igri glavom i tog samorazornog konzervativizma ne samo u igri, nego i u izboru igrača - često je reprezentacija Engleske kroz povijest podsjećala na nekakav Dom lordova, pred našim su očima te večeri odigrale možda i europsku utakmicu desetljeća. A možda u cijelome ovom stoljeću, koje i ne traje tako kratko, jer munjevito nam izmiču naši životi, nije bilo europskije nogometne utakmice od ove. Osim ljepote igre, ganutljive, jer je to bila igra na ispadanje, u njezinu veličinu naravno da moramo upisati simboličnu snagu dvije kulture i upečatljivost njihova dva europska amblema.
I što je ovom gledatelju stvaralo zebnju u srcu: Engleska je, zapravo, bila mnogo bolja. I ne samo da je bila bolja, nego se otpočetka utakmice činilo da nam je sasvim jednostavno imaginirati njezinu pobjedu, jer se ta pobjeda prepoznavala skoro u svakom trenutku igre. Sigurnije su, ne samo snažnije, išli na loptu, imali su bolje prilike za gol, i sve su te prilike bile tehnički dovršene, uredne poput dobro režirane, snimljene i montirane filmske scene, a Mbappéa su uspjeli sa svih strana zatvoriti, lišiti ga većine njegovih moći, kao što to nije nitko na naše oči učinio. Pritom, fascinantno, bez ijedne grubosti. Netko drugi mogao je uživati u engleskoj igri. I ja sam uživao kad bih se zaboravio. Ali me je sve više hvatao strah. Da se dogodilo ono što se, ipak, nije dogodilo, ne bih mogao o tome ispričati priču. Nego bih je potisnuo u sebe i nadao se najboljemu. O utakmici između Francuza i Engleza, vjerojatno, ne bih ništa rekao, a pred englesko bih polufinale strepio kao ni pred jednu utakmicu Svjetskog prvenstva. Ali onda je Harry Kane promašio drugi penal na utakmici, zapucao loptu gore iznad prečke, pa u publiku, i neka je djevojka, kažu, tu loptu refleksno uhvatila, i već su joj oči bile pune suza, plakala je za tog mladića koji je promašio jedanaesterac, potresena njegovom sudbinom i sudbinama njegovih drugova… Nije, međutim, znala što se meni, daleko od Katara, događa i zašto mi je ova utakmica važna. Utakmice europskih prvenstava u kojima igra Engleska gledam vrlo relaksirano. Katkad i navijam za tu neobičnu reprezentaciju, u čijim je nastupima vazda bilo nečega muzealnog, u engleskom su nogometu vazda postojale ne samo disonantne kulturološke i tradicijske slutnje, nego i slutnje drugih igara, ragbija recimo, ali čim se Englezi pojave na Svjetskom prvenstvu, ustvari čim prođu igru po skupinama, mene počne hvatati jeza. Prvih mjeseci rata - moglo je to biti baš u vrijeme Prvenstva Europe u Švedskoj 1992, od kojeg nisam vidio nijednu jedinu utakmicu, a možda sam i mogao samo da sam znao da ću ostati živ - zbližio sam se s jednim susjedom s Mejtaša, svojim vršnjakom, za kojeg sam znao samo po čuvenju, jer je bio jedan od onih briljantnih studenata, o kojima bi se pričalo gotovo s istim zanosom i fascinacijom kao kad bi se negdje pojavio novi nogometni čudotvorac, kojega nitko još nije vidio. Za dvije i pol godine završio je elektrotehniku, pričalo se da je kompjutorski genij, da te strojeve poznaje do u dušu. Jedini od sviju njih, tako su rekli, istovremeno poznaje i mašinu, posljednji njezin šarafić i čip, i njezin um, posljednji zarez i tačku njezina jezika. Sin jedinac iz dobre kuće, u kojoj nije bilo partijaca, jedan mu je praujak bio čuveni predratni odvjetnik, i vazda su bili vrlo bliski s Crkvom, ali ih, začudo, nije bilo u blizini kad su se osnivali HDZ BiH i Napredak. Uvijek izvan politike, njegov otac, stričevi i rođaci, međusobno vrlo slični a lijepi muškarci, nisu se ničemu priključivali iz nekog inherentnog prezira prema puku, masi, rulji, iza kojeg je, vjerujem, stajala neka priča, ali ja tu priču ne znam. On se, međutim, dobrodušan i s prejakim osjećajem za pravdu (što ću shvatiti tek nakon što ga upoznam), od prvoga dana priključio braniteljima, neću reći kojoj jedinici i formaciji, ali to ćete sami naslutiti. Naime, u toj njegovoj velikoj pameti i združenosti s kompjutorima, kao da je bilo i duboke naivnosti, posve suprotne duhu, tradiciji i pameti obitelji iz koje je potekao. A možda je privid te naivnosti nastao iz prirodne dječačke pobune protiv oca, stričeva i cijele familije? Da je bilo vremena i načina, vjerojatno bih ga diskretno o tome ispitivao.
O utakmici između Francuza i Engleza, vjerojatno, ne bih ništa rekao, a pred englesko bih polufinale strepio kao ni pred jednu utakmicu Svjetskog prvenstva
Često je reprezentacija Engleske kroz povijest podsjećala na nekakav Dom lordova, pred našim su očima te večeri odigrale možda i europsku utakmicu desetljeća
Osim što se priključio obrani grada, u tim je prvim tjednima i mjesecima pokazao odvažnost i hrabrost koji će nakratko postati legendarni. Bilo je to vrijeme kada su, slabo naoružani i neuvježbani, ginuli najbolji: gradska djeca svih vjerozakona, najjači momci, majstori borilačkih vještina, najbolji skijaši, spasioci zalutali
po Jahorini i Bjelašnici, padali su kao snoplje. On je pomagao, on ih je izvlačio, on je išao tamo gdje se nitko ne bi odvažio ići, tako da se katkad činilo da naokolo samo traži svoj metak i svoj geler. Upoznali smo se tako što mi je pomogao u situaciji koju neću opisivati, jer ukoliko trideset godina nisam podrobnije o njoj govorio, onda ću šutjeti do kraja, ali recimo tako da mi je život itekako bio ugrožen i da se radilo, tako ćemo to reći, o zamjeni identiteta. Došao je da me izvlači, premda o meni ništa nije znao, osim što me poznavao iz viđenja i čitao je te dvije knjižice pjesama. A možda bi učinio isto što je učinio, možda bi junacima na zlu glasu upadao u bazu, prijetio im kao da je, doista, nadmoćan svima njima i kao da je život doista nogomet, pa da jedan čovjek u trenutku inspiracije može povaljati njih deset, i da se radilo o nekome o kome ne zna ništa. Reći ću samo još to da sam mu nakon te večeri mnogo dugovao. Kad bi se radilo o mirnodopskom dugu, otplaćivao bih ga do kraja života. S ratnim je dugovanjima drukčije: ona uglavnom ostaju između dužnika i vjerovnika, kao neka tajna i tajanstvena šifra koja će zauvijek činiti razliku između njih dvojice i ostatka svijeta. Vjenčale su nas moja nevolja i njegova hrabrost.
Kasnije smo se, sve do mog odlaska iz Sarajeva, u ljeto 1993, povremeno nalazili, on bi navratio na Sepetarevac, ili bi se ja spustio do njihova stana, tamo iza Katedrale, razgovarali smo o svemu i svačemu, pomalo sam i provjeravao je li još uvijek sasvim normalan, a onda i je li istina ili je legenda ono što se o njegovoj hrabrosti govori. Na kraju sam ga i upitao. “Ne može ništa meni biti!”, osmjehivao se, a ja sam u tome tražio, i nisam nalazio, bilo kakav trag sumanutosti, psihičkog poremećaja, pomaknutosti ili barem pretjerane euforije. Zbog onoga što je dalje rekao upamtio sam sve mirise u prostoriji, golemom građanskom salonu, u kojem su se pod svjetlošću tek jednoga žiška na ulju u običnoj čaši naslućivale sjene teškoga crnog namještaja iz nekih godina s kraja devetnaestog stoljeća. A rekao je ovako: “Znaš li ti kad sam ja rođen? U subotu 30. jula 1966, predvečer, taman je, kažu, doktor Šimić stizao na dežurstvo, a meni se pupčana vrpca omotala oko vrata, i ne izlazim van. Legenda kaže da me je on, onim svojim šakama, u posljednji čas izvukao na svijet i spasio me da se ne ugušim. Da je ostao pola sata duže s društvom, ili da ga je fudbal ozbiljnije zanimao, ne bismo mi ovdje sjedili. Bilo je finale Svjetskog prvenstva, Englezi igrali protiv Nijemaca, prvi crno-bijeli televizijski prijenos, koji se i kod nas gledao. Englezi postali prvaci, a da do danas nitko ne može reći je li lopta do kraja prešla gol-liniju, ili nije. Bih li ja ostao živi da doktor Srećo nije došao na dežurstvo, ili ne bih? E, tad su Englezi jedini put postali svjetski prvaci, a ja otkako je počeo rat živim i vjerujem da ću umrijeti kad Englezi opet budu prvaci svijeta. To sam si uvrtio u pamet s prvim granatama: umro sam od straha da to po Sarajevu pada! I onda sam morao nešto naći. Džaba ti kompjutori i sva kompjutorska pamet, da ne pobudališ u ratu moraš u nešto vjerovati. A u Boga je nesigurno!”
Eto, to mi je, otprilike, rekao moj ratni prijatelj, kojemu ime neću spominjati, ali je stoput u srcu izgovoreno, i koliko god bile lude i ispunjene očajem, te njegove riječi bile su vrlo uvjerljive. Uostalom, život će ih potvrditi. Dvije godine kasnije, u Zagrebu, zazvonio je telefon u redakciji u kojoj sam tad radio: on, u Zagrebu je već dva tjedna, večeras odlazi, pa zašto se nisi javio, nisam htio dok ne završim papire, pa kako to bolan, evo sad sam ti se javio, da se vidimo i pozdravimo… Išao je u Ameriku da se ne vrati. Iz Sarajeva je izašao razočaran i očajan. Nikad više, nikad više! Nisam ga htio pitati što se u međuvremenu zbivalo. Našli smo se, odveo sam ga kući, na utišanom smo televizoru gledali snimku noćašnje utakmice polufinala Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Američkim Državama između Bugarske i Italije. Talijani pobijedili 2:1. Sad mogu rekonstruirati i koji je to bio dan: utakmica se igrala u srijedu, trinaestog, a ovo je mogao biti četvrtak, četrnaestog srpnja 1994. Sjećam se vrlo podrobno i tog razgovora.
Nismo se više vidjeli, i nitko mi nikad nije mogao reći što je bilo s njim. Njegovi su iščezli iz Sarajeva. Jednog sam mu strica katkad viđao po Zagrebu, ali mu se nisam usudio prići. Ponekad i danas, kada u novinama izađe neki ilustrirani članak o Appleu, pogledom tražim njega. Čitam te tekstove, ali znam da neću naići na njegovo ime. Siguran sam da je živ. Od svega što mi je ostalo za tim prijateljem, s kojim nisam stigao u životu mnogo prijateljevati, strepnja je od mogućnosti da se Engleska približi finalu svjetskih prvenstava u nogometu. Premda sam rođen dva mjeseca ranije, a ne 30. srpnja 1966, plašim se za sebe. Generacija smo, svi su ti datumi blizu.