Traktat o pravdi ili zašto Dominik Livaković ruši Juliána Álvareza

Ništa čovjekovu društvenost, javni moral i Republiku tako ne pustoši kao kuga kriminalnog pravosuđa. Nema sumnje da se među hrvatskim sucima i sutkinjama, od najnižih razina pa do sudaca Vrhovnoga suda, nađe čestitih ljudi, koji sude po zakonu i imaju savjesti, i koji će jednako presuditi Lovrenu i Modriću, Zoranu i Zdravku, kao i onome posljednjemu bijedniku i autsajderu, i koji se neće mahnito i bijesno, ispunjeni mržnjom i neukošću, nenačitani, ograničeni i ideološki militantni, baviti progonom slobode javne riječi i zastrašivanjem novinara, ali takvih je manjina. Ili su nevidljivi i šutljivi, a tipična hrvatska juristička pojava kriminogeni je i nastrani splitski sudac Slavko Lozina (umro je, pa pisca ne može tužiti ni sudski progoniti preko istih takvih kolegica svojih i kolega). Osim što šire nepravdu i stvaraju atmosferu totalitarnog vladanja Hrvatskom, osim što se rugaju Ustavu i Republici, ovakvi suci stvarnost zamjenjuju iluzijom, građanima umjesto života podmeću halucinaciju. Mario Strahonja savršeni je simbolični i metaforični izdanak hrvatskog pravosuđa. Premda nije pravnik, ne može biti član čuvene Hrvatske udruge sudaca, on jest sudac, ali nogometni. U studiju HRT-a je cijele jedne večeri uvjeravao cjelokupno, ne baš tako malobrojno gledateljstvo, da je talijanski sudac Daniele Orsato oštetio Hrvatsku za jedanaesterac koji je u 32. minuti dosudio na Álvarezu. U stvarnosti zbilo se to da je hrvatski golman Dominik Livaković, bez namjere da na takav način starta na loptu, koja mu je prolazila s druge strane, pred Álvarezov nalet ispružio desnu nogu i povalio ga na zelenu travu. Prema zaumnom Strahonjinom tumačenju, sasvim nalik onome kojim danas zasužnjena sutkinja Maja Šupe zbog vazovagalne sinkope oslobađa ubojicu dvoje ljudi, Livaković je imao pravo da tako postavi nogu. Biva, on ju je postavio prije, a Álvarez je samo na nju natrčao. Bio je to sudar, smatra Strahonja, a možda i Álvarezov prekršaj na hrvatskom golmanu, koji ima pravo širiti svoj tjelesni opseg. Inače, da biste čovjeku na nogometnom igralištu ili u životu podmetnuli, tojest podapeli nogu, morate to učiniti upravo na način na koji je Strahonja to upisao: širiti svoj tjelesni opseg, tako što ćete nogu postaviti na mjesto na koje će vaša žrtva u svome kretanju tek naići. U stvarnosti skoro da i ne postoji drugi način da nekoga sapletete u trku ili hodu.

Mario Strahonja bio je nogometni sudac. Jedan iz epohe koja započinje sa Željkom Širićem i Renom Sinovčićem, a do svojih će vrhunaca stići u vrijeme kada je hrvatskim klupskim nogometom zavladao Bruno Marić. Bio je, kao i Željko Širić, sudac najviše Fifine razine, te je sudio i neke manje uzbudljive utakmice u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo 2010. i 2014. Promatrači nogometne igre, čitatelji sportskih rubrika, kao i navijači, lako će se sjetiti njegova imena, a onda i nekih utakmica koje je vodio. Za razliku od sudaca u hrvatskom pravosuđu, kolege nogometni suci nisu u nas profesionalci. Ali neki među njima, takav je i Mario Strahonja, uspjeli su preko suđenja u potpunosti realizirati svoje osobnosti i ostvariti svoje karijere u punini životnoga i moralnog angažmana. Željku Širiću, nestoru hrvatskih nogometnih sudaca i nesumnjivo međunarodno najostvarenijem našem nogometnom sucu od samostalnosti, uspjelo je da kao nogometni sudac dopadne ozbiljne robije. Na aferi Pošteno suđenje fasovao je četiri godine zatvora, primajući mito od Hajdukova predsjednika, e da bi pošteno sudio ovome klubu. Za razliku od Željka Širića, Mario Strahonja pošten je čovjek. Međutim, cijele večeri, nakon utakmice s Argentinom, on publiku uvjerava u nešto u što je čovjeku, naročito ako nema pojma o nogometu i gleda ga samo kada se naši plasiraju u polufinale Svjetskog prvenstva, tako milo vjerovati: da smo opljačkani kao Hrvati, da smo velike i vječne žrtve, upravo onakve kakva je bila i moja draga tetka Zlata Jergović, koja se upravo snuždila u svome argentinskom grobu. Ono što su radili njoj i njezinima 1945, to je talijanski sudac Daniele Orsato večeras učinio hrvatskim nogometašima. Strahonja u nastavku optužnice nastavlja govoriti u čemu je sve još, naravno na hrvatsku štetu, griješio Orsato, da bi na kraju svojoj publici objasnio i što je okvir ove velike protuhrvatske zavjere. Iza svega, naime, stoji Pierluigi Collina, Fifin sudački faraon, kojeg gledatelj pamti kao najuvjerljivijeg nogometnog