ĆIRO ISTJERAO IGRAČE IZ BUSA PA OSVOJILI BRONCU
Tri dana između poraza u polufinalu i utakmice za treće mjesto nismo ni jeli ni spavali. No Nizozemci su bili u težem psihičkom stanju i Ladić nas je spasio, govore ‘vatreni’ iz 1998.
Brončani su sretniji nego srebrni, treći odlaze kući sretniji nego drugi. Jer, objašnjavaju sportaši, tko osvoji broncu, posljednju je utakmicu na turniru pobijedio. Srebrni nije. Znaju to dobro naši nogometaši. Kao što znaju i koliko u tom boju za medalju znači psiha. Tjelesno su potrošeni, iscrpljeni svi. Pa će dan odmora više koji naši imaju u odnosu na suparnika puno značiti. Kao i čista glava. Jer bez obzira na (pretjerano!) osvrtanje na suđenje, poraz 3-0 ne ostavlja psihičke ožiljke kao, recimo, poraz 2-1 golom u samoj završnici ili onaj na jedanaesterce.
A kako bi bio još malo sigurniji da će se vratiti kući s medaljom, Zlatko Dalić morao bi nazvati svoga mentora Ćiru Blaževića. I zatražiti od njega koji adut iz šešira. Jer baš uoči te utakmice, za treće mjesto, na SP-u 1998. godine, Ćiro je izveo jedan od svojih najboljih motivacijskih štosova u karijeri! Prepričao ga je Zvonimir Soldo:
Ladić je briljirao
- Kad smo išli prema Parku prinčeva na utakmicu s Nizozemskom, vozač je htio voziti unatrag da se parkira. No Ćiro je skočio i rekao: 'Svi van, idemo pješice! Moja momčad može samo naprijed, nikad natrag!' I mi smo se razbudili i pobijedili Nizozemce. Hrvatska je na tom SP-u u polufinalu izgubila od Francuske 2-1, vrlo tijesno. I tri dana kasnije po medalju je morala preko Nizozemske, koja je, prema mišljenju mnogih, tad igrala najbolje i najljepše. Nizozemci
su u polufinalu izgubili od Brazila na penale, u okršaju s "vatrenima" bili su vrlo opasni, Dražen Ladić briljirao je na golu, a Prosinečki i Šuker bili su ubojiti za 2-1. I dotad najveće slavlje te doček u domovini. Navijači su nam dali snagu
- Dali smo sve od sebe, a sad je bilo najvažnije vratiti se kao pobjednici. A za tri dana čekala nas je nova utakmica. Ta je pobjeda bila potvrda da Hrvatska postaje nogometna sila. Nismo bili prvaci svijeta, ali gotovo da jesmo. U autobusu smo naručili kasete sa snimkama slavlja iz domovine i, kad smo to vidjeli, nije nam trebao nikakav sastanak, nikakva taktika. Ladić je protiv Nizozemaca briljirao da se vratimo kao pobjednici. Taj ponos hrvatske reprezentacije činio nas je jačima nego što smo bili. Prema nekim anketama, prije SP-a tri posto svjetske populacije znalo je za Hrvatsku, a nakon SP-a 55 posto - govorio je poslije Igor Štimac.
Napravio je Ćiro i mnoge promjene u sastavu u odnosu na polufinale. Soldu je uveo u prvih 11 kao libera, Štimac i Bilić bili su stoperi, a Šimića je vratio na klupu. Također, počeo je protiv Nizozemske bez Vlaovića, s Bobanom kao povučenim napadačem, a u vezni je red, uz Asanovića, vratio Prosinečkog i gurnuo Jurčića da im čuva leđa.
- Ne pobjeđuju uvijek oni koji najbolje odigraju nego oni koji znaju prepoznati situaciju i znaju se natjecati. Mi smo se znali natjecati. Imali smo odgovornost prema navijačima jer potrebna im je radost, budući da je nogomet ipak najdraži. Francuska? Nisam imao psihičkih problema, pa igrao sam tri finala Kupa prvaka, ali fizički... neki mišići su mi se stalno grčili i razmišljao sam je li pošteno da igram. Znam koliko značim momčadi, ali znam i kakav je Ćiro, ali moram mu reći da imam problem. I on mi, naravno, kaže: 'Sine, ne zanima me, samo budi na terenu!' Moja je pogreška što nisam ostao u svlačionici u poluvremenu jer sam kasnije napravio suludu pogrešku, izgubio sam loptu u 'crvenoj zoni', što mi se nikad prije nije dogodilo. Talent i želja bili su mi ispred realnosti koja je nalagala da nabijem tu loptu, ali ja sam je htio malo odložiti i uzeo mi je loptu. Čisto, bez faula. Taj nas je gol uništio. Bilo je dosta teško, četiri dana nisam jeo ni spavao, u jednom mi je trenutku Bilić došao i rekao: 'Pa, čovječe, umrijet ćeš, ne možeš tako!' Bili su mi to najteži dani u karijeri. Ali nekako su me vratili u život za Nizozemsku. I onda su Robi i Davor zabili dva gola malonogometno, kroz noge. Ali da nije bilo Ladića, ne bi bilo ni bronce rekao je Zvonimir Boban. Robert Prosinečki izjavio je: - Nizozemci su bili moji favoriti koliko su dobro igrali. I još su bili bliže finalu nego mi. Dražen Ladić bio je junak pobjede.
- Htjelo nas je, išlo nas je, Nizozemci su promašivali, mi smo iz jedne šanse zabili dva gola. Svi Hrvati su se valjda molili da što prije završi jer
imali smo broncu, ali ja sam molio 'Daj, Bože, još jedno poluvrijeme jer je to bio tako lijep osjećaj'. Koji mi se, znao sam, neće ponoviti - rekao je Ladić, a Slaven Bilić je naglasio: - Bile su neke priče da je Hiddink morao neke igrače pustiti na 2-3 dana kući jer su ispali još gore nego mi, na jedanaesterce, a bili su bolji od Brazila i imali su veću ambiciju nego mi. A doček u Zagrebu... ne znam kako je bilo Beatlesima i Rolling Stonesima, ali to je to! Goran Vlaović tvrdio je: - Protiv Francuske smo izgubili utakmicu, ali i nadu da možemo nešto najveće ostvariti.
Ali rezultatski gledano, nama je najveća pobjeda bila kad smo u dvoboju za broncu svladali Nizozemsku. Da nismo pobijedili Nizozemsku, sve bi druge pobjede, pa i ona nad Njemačkom, nekako izgubile na vrijednosti. Ali euforija koju smo dobili od navijača bila nam je poticaj.
Robert Jarni još je malo opisao stanje igrača: - Nakon Francuske, a prije Nizozemske, nitko od nas nije ni jeo niti smo razgovarali... Nismo bili ljutiti nego prazni, nismo ništa osjećali. A najteži protivnik na SP-u bili su nam Nizozemci u utakmici za treće mjesto. Oni su bili daleko najbolja reprezentacija na Svjetskom prvenstvu, a nisu osvojili taj turnir zbog nesreće. Na kraju nisu uzeli ni broncu jer su bili šokirani ispadanjem na penale u polufinalu. Iskreno, nisu se nadali da mi možemo odigrati onako tvrdu, čvrstu utakmicu prema natrag. Ladić je briljirao, ali svaki naš prolazak preko centra bio je vrlo opasan. I na kraju smo dohvatili tu broncu. ■