Utakmica koja je morala biti zaboravljena
Najkraća utakmica u povijesti svjetskih prvenstava u nogometu odigrana je 21. studenog 1973, na Stadionu National u Santiagu. Bio je to drugi, odlučujući susret kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj između domaćina Čilea i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika. Prva utakmica, odigrana na Lenjinovom stadionu u Moskvi, završila je rezultatom 0:0. Nakon što je austrijski sudac Erich Linemayr označio početak, čileanskom kapetanu Franciscu Segundu Valdés Muñozu, zvanom Chamaco, veznom igraču i graditelju igre iz kluba Coco Colo, u kojemu je nastupala većina čileanskih reprezentativaca, trebalo je prema jednim izvorima 28, a prema drugim cijelih trideset sekundi da nakon revijalnih dodavanja sa suigračima ušeta u gol. U tom je trenutku sudac Linemayr označio kraj, jer na igralištu Stadiona National nije bilo sovjetskih igrača da povedu loptu s centra. Pred petnaest tisuća ljudi s, navodno, kupljenim ulaznicama, koji su se nalazili na tribinama, bila su samo jedanaestorica čileanskih nogometaša. Bilo je dogovoreno da Chamaco to obavi. Vjerojatno je kao kapetan morao preuzeti tu odgovornost. U nogometnim kronikama piše da je Chamaco odigrao 52 utakmice za reprezentaciju. Ovo je bio jedan od devet njegovih golova, jedini kojemu se nije radovao. Nije dizao ruke u zrak, to je najviše što je mogao učiniti.
Kada reporteri u trenucima kad zamre igra iznose kojekakve bizarne podatke iz povijesti svjetskih prvenstava, najkraću utakmicu nikad ne spominju. Kad funkcioneri FIFA-e, predvođeni Švicarcem Giannijem Infantinom, na svečanim govorima po međunarodnim priredbama promoviraju antirasistički nogometni marketing, ne sjete se nikad najkraće utakmice u povijesti. Neće se te utakmice sjetiti ni oni koji se s pravom groze nad time što se ovo Svjetsko prvenstvo igra u Kataru, zemlji čijim vođama nisu na srcu ljuska prava, na stadionima koji su podignuti na leševima svojih graditelja. Utakmicu koja je tog dana igrana na Stadionu National u Santiagu neće, začudo, spominjati ni oni koji, možda s pravom, misle da bismo zbog svega onog što prati ovu igru trebali odustati od gledanja nogometa, jer nijedna igra nije vrijedna mržnje, ljudskih patnji ni smrti, koje prate nogomet. Pobrojat će sva zla FIFA-e, ali se ove utakmice neće sjetiti. Pobrojat će i sve pravednike, koji su se tom zlu kroz povijest suprotstavili, ali igrače SSSR-a ni njihov nogometni savez, koji su odbili 21. studenog 1973. igrati na Stadionu National u Santiagu, i molili su FIFA-u da se utakmica igra na neutralnom terenu, ili na bilo kojem drugom stadionu u Čileu, nikada neće spominjati. Jer ne mogu se Sovjeti ni komunisti, čak ni danas, toliko godina nakon pada komunizma, spominjati po dobru.
Nakon što je Chamaco zabio taj gol, a sudac je zbog nemogućnosti nastavka prekinuo utakmicu, FIFA je kaznila Sovjete tako što je meč registrirala rezultatom 2:0. Inače, ovaj događaj bio je povod da Međunarodna nogometna organizacija promijeni neka od do tada važećih pravila po kojima su se odigravale utakmice. Prema nekim budućim pravilima meč bi bio registriran 3:0, i ne bi bilo potrebno da se odigra tih tridesetak sekundi koje su ušle u povijest igre. Dovoljno će biti da se administrativno ustanovi da se jedna od dvije ekipe nije pojavila na igralištu petnaest minuta nakon zakazanog početka utakmice.
Čileanski su nogometaši putovali u Njemačku na Svjetsko prvenstvo. Ždrijeb ih je svrstao u skupinu broj 1, u kojoj su još bile Savezna Republika Njemačka, Demokratska Republika Njemačka i Australija. Izgubili su od Zapadnih Nijemaca, remizirali s Istočnima i s Australijom, te su nestali sa Svjetskog prvenstva i sa savjesti bezbrižnijeg ostatka svijeta. O onom što se dogodilo neće se ozbiljnije raspravljati sljedećih pola stoljeća. Premda je velika i po svemu atraktivna tema najkraće utakmice u povijesti svjetskih prvenstava ili kvalifikacija za svjetska prvenstva, ona nikada neće postati književna niti filmska tema. Europska književna i filmska tema, naravno! Jer ponešto od onoga što se prije i oko ove utakmice zbivalo opisivali su latinoamerički pisci. Recimo i Roberto Bolaño u romanu “Čile noću”. Ali nitko samu utakmicu. Razlog tome vrlo je jednostavan. Koliko god neki veliki pisci voljeli nogomet, neki su ga igrali, neki su mu pisali romane, eseje, pjesme, nijedan od pisaca nije se mogao zateći na toj avetinjskoj utakmici. Ustvari, budimo izravni: nijedan pisac nije živ napustio Estadio Nacional u Santiagu. Bar nije te jeseni 1973.
Događaji koji su svemu ovom prethodili dobro su, međutim, opisani u historiografiji, književnosti i na filmu. Oni započinju kada pod inspiracijom Sjedinjenih Američkih Država, te u suorganizaciji CIA-e i savjetnika za nacionalnu sigurnost i državnoga tajnika Henryja Kissingera, biva 11. rujna 1973. proveden državni udar, kojim na vlast dolazi vojna hunta generala Augusta Pinocheta. Kako je demokratski