Novi Dražen još se nije rodio, hoćemo li ikad dočekati novoga Luku? Hmm...

Hrvatska nogometna reprezentacija još jednom je na Svjetskom prvenstvu napravila nevjerojatan uspjeh. I dokazala kako su “vatreni” nogometna elita, kako se u hrvatski nogomet doista isplati (još više) ulagati. Hrvatski nogometaši najbolja su reklama Lijepe Naše diljem svijeta, nitko ni izbliza ne može na takav način privući pozornost brojnih medija, natjerati cijeli svijet da se divi Hrvatskoj. No jesmo li mi uopće svjesni ovakvih rezultata? I svega što su “vatreni” postigli u posljednje četiri godine? Hrvatska je prvi put na Svjetskom prvenstvu nastupila 1998. godine u Francuskoj i odmah šokirala svijet. I stigla do povijesne bronce. U Hrvatskoj je vladala euforija, ljudi su godišnje odmore umjesto na moru provodili u Francuskoj, svi smo pomislili “ovo se događa jednom u životu”. A onda je 20 godina kasnije stigla još ljepša - ruska bajka.

Svjetsko prvenstvo u Rusiji je opet na nevjerojatan način ujedinilo naciju, svi su pričali samo o Hrvatskoj. Moskva, Kalinjingrad, Rostov, Nižnji Novgorod, Soči..., ruski su gradovi bili prekriveni “kockicama”, naši su navijači opet osvojili srca nogometnog svijeta. Luka Modrić i društvo bili su spektakularni, francusku broncu nadmašilo je svjetsko srebro. I svi skupa smo opet pomislili: “To je to, tko zna hoćemo li tijekom svog života dočekati još jedan ovakav pothvat Hrvatske?”. Uostalom, ako takve rezultate ne mogu ponavljati Englezi, Talijani, Španjolci, Brazilci..., čemu se mi uopće imamo pravo nadati? Ali onda je stigao Katar. I Hrvati su opet - šokirali svijet. I opet došli u polufinale Svjetskog prvenstva.

Zlatko Dalić još jednom je poveo “vatrene” u brojne pobjede, a mi se više ni ne pitamo: “Hoćemo li opet za života doživjeti ovakav uspjeh”? A trebali bismo. Razlog? Hrvatska neće još dugo na raspolaganju imati Luku Modrića, najboljeg nogometaša, po meni i sportaša Hrvatske svih vremena. I čovjeka koji sve oko sebe čini boljima. U sportu često slušamo razne floskule, pa i rečenicu: “Takav se rodi jednom u sto godina”. Kao Luka Modrić. Ili Dražen Petrović. Evo, košarkaškog Mozarta nema već gotovo 30 godina, a mi još čekamo “novog Dražena”. I nadamo se novom lideru koji može hrvatsku reprezentaciju vratiti na košarkašku mapu svijeta. Kao što već sad s nestrpljenjem čekamo “novoga Luku”. A hoćemo li ga doista i dočekati? Hmmm... Pa i nisam siguran.