Prodaja birača ne bi trebala biti nacionalni sport stranaka

S kim ste spremni ići u koaliciju, a s kim nikako nećete. To novinarsko pitanje političari mrze prije izbora, pogotovo onaj njegov prvi dio. Misle da su novinari dosadni kad ih to pitaju i puno radije bi raspravljali o svojim programima i idejama koliko god (ne)realne bile. Novinari ipak u ime građana s razlogom postavljaju to pitanje jer birači imaju pravo znati gdje će otići njihov glas. Svatko tko je prije osam godina zaokružio HNS sigurno nije računao da će njegov glas spasiti Plenkovićevu Vladu. To se vidi i po rezultatima ovih izbora, kad je nekad respektabilna stranka svedena na milost na HDZ-ovoj listi. Oni su samo jedan primjer, a bio ih je niz. I nakon ovih izbora, HDZ-ovci i DP-ovci pokušavaju objasniti da je jedna stvar predizborna retorika, a kasnije nema izbora nego sjesti za stol. I Vesna Vučemilović, koja je sad spremna podržati HDZ i DP, dobila je glasove jer su je njezini birači smatrali alternativom na desnici i jednima i drugima. Što su stranke više lijevo ili desno i gađaju one birače na kraju oba pola, to im je i retorika žešća. Domovinski pokret je grabio sve one birače koji ne mogu smisliti Plenkovića i njegove politike, a sad je vrlo izgledno da će ga upravo oni ostaviti na vlasti. Plenković pak smatra Domovinski pokret nezrelim, šovinističkim, širiteljima govora mržnje, pa čak i da stoje iza indoktrinacije napadača Danijela Bezuka, a sad bi ih trebao uzeti u Vladu. Osjećaju li se prevareni i oni koji su dali glas Plenkoviću kako bi zadržao HDZ u desnom centru?

Svi će se oni pravdati voljom birača i da nemaju alternative. No što bi bilo da su jasno rekli da će u slučaju ovakvog izbornog rezultata razgovarati jedni s drugima? Zar to ne bi bilo poštenije i pravednije? Ili da barem nisu imali tako zapjenjenu retoriku koja je poticala podjele? Sad se ne mogu žaliti što im lijepe etikete trgovaca, interesnih skupina i žetončića. Da se zadržimo samo na onim umjerenim.