’NAJDRAŽE MI JE KADA DJECU KOJU SAM LIJEČILA PON

Sjeća se i slučaja jednog novorođenčeta koje je imalo defekt prednje trbušne stijenke i nakon porođaja završilo na operaciji. - Situacija se počela izrazito komplicirati. Baš u tom mojem prvom dežurstvu morali smo ići na reoperaciju jer se razvio zapletaj crijeva. To je bilo stvarno stresno za mladu doktoricu koja je u dječjoj bolnici radila tek mjesec dana. Bila sam ne samo intenzivist nego i anesteziolog, jer je služba bila tako organizirana. Dakle, jedan je radio sve te sam tako sa svojim pacijentima s intenzivne išla i u operacijsku salu - prisjetila se liječnica svojih početaka. Pitali smo je kako određuje količinu anestezije novorođenčadi čija je težina samo nekoliko stotina grama. Jer takvih je pacijenata imala napretek. Sa smiješkom je odgovorila: "Koliko im treba". i za spavanje te ga stavila na aparate u induciranu komu. Primarno je bilo, u prvoj fazi, nadoknaditi tekućinu jer koža ne samo da štiti od unosa nego se kroz izgorjelu kožu gube ogromne količine tekućine i jedna opeklina zahtijeva 20-ak litara raznih otopina venskim putem tijekom 24 sata. To je ogroman posao - objašnjava prim. Škarić.

Nakon što su cijelo tijelo očistili i zamotali zavojima, nastavili su dugotrajno liječenje.

- Njemu je koža skinuta samom opeklinom i to je golem timski posao koji traje mjesecima. Kirurg radi svoj dio, intenzivna svoje, anestezija svoje, a u slučaj je uključeno i mnogo drugih struka. Nasreću, taj je dečko preživio i sigurno ima teških posljedica vezanih za promjenu kvalitete života, ali je preživio. Ne može preživjeti nitko tko ima duboke opekline kompletnog tijela, ali neki dijelovi kod njega su ipak bili površinski i s njih smo uzimali kožu tamo gdje je trebalo presađivati - kaže primarijus Škarić.

U bogatom i uspješnom stažu, u njegovu dijelu, još je prisutno ono mučno sjećanje s kojim se kad-tad susretne svaki liječnik, a to je gubitak pacijenta. Još pamti bebicu koja je preminula od septičkog šoka na Badnjak, u njezinoj smjeni, shrvanu majku koja je izgubila svoje dojenče.

- To mi je bila druga godina rada u Klaićevoj, na Badnjak. Beba koja je još bila na prsima došla je u teškom stanju septičkog šoka i izgubili smo je prije nego što smo je smjestili u intenzivnu. Beba je imala tešku infekciju koja nije bila prepoznata u trenutku nastanka i razbuktala se. Kad smo je primili, beba je već bila bez svijesti. Već tijekom prijema vidjelo se da je životno ugrožena i postupak zbrinjavanja počeo je odmah tijekom prijema u operacijskom bloku. I to je dijete umrlo. E to mi je bio jedan od najtežih slučajeva u praksi zato što je bilo iznenada i što je bio takav dan kad su svi sretni, kad se obitelji okupljaju, a majka izgubi dijete koje je još na prsima. To je nešto što i danas pamtim - svjedoči dr. Škarić.

Teško joj je, kaže, reći odakle joj snaga priopćiti roditelju tako tešku i mučnu vijest.

- Riječi moraš čuvati i birati ih da ne povrijediš obitelj i da to ne bude previše naglo. Pristupaš izrazom tijela, lica, očiju, dođeš do osobe, pogledaš i daš do znanja da nije dobro. To je moj način - kaže prim. Škarić.

Sretna je, kaže, što ju je zaobišao slučaj brutalno pretučene djevojčice Nikoll, koji je zgrozio i duboko dirnuo ne samo hrvatsku javnost nego i kompletno osoblje Klaićeve. - Baš u to vrijeme bila sam na godišnjem i rekla sam: 'Hvala Bogu da me mimoišlo i da to ne moram proći'. Moji kolege bili su duboko potreseni i šokirani. Znate, kod tih kaznenih djela na štetu djece uvijek vam se, jer si roditelj, javi onaj osjećaj: kako je moguće da uopće postoje takvi roditelji kojima to padne na pamet i koji to provedu. Osjećate ogorčenje prema nekome s kime morate, na kraju krajeva, surađivati, razgovarati, biti i pristojan, a znaš da je to čovjek kojeg ne možeš poštovati kao roditelja ili osobu uopće. A s druge strane, preplavi te ta jedna beskrajna tuga i muka kad vidiš dijete koje je bespomoćno, koje je nama dano na brigu jer su ga u takvo stanje doveli oni koji bi mu trebali biti podrška, ljubav i dobrota - objašnjava prim. Škarić. Domeće da se u JIL, na čijem je čelu posljednjih 15 godina, 365 dana 24 sata na dan brinu o malim pacijentima. Na njoj su najkompleksniji slučajevi koji zahtijevaju praćenje vitalnih funkcija i postoperacijsku analgeziju. da si imao neku nesreću zbog ožiljaka. Ja sam doktorica i radim u Klaićevoj'. A on mi je odgovorio da je kao dijete pao s kreveta, imao je tešku ozljedu glave i jedva je preživio te potvrdio da se liječio kod nas. Čim sam se vratila u bolnicu, našla sam njegove papire. Taj dečko je zaista imao veći broj operacija. Takva djeca u stanju su poremećaja svijesti i boravak na intenzivnoj ne pamte, ali mi liječnici pamtimo i znamo da je bio težak slučaj. I sad vidiš tog mladića, koji ima određena odstupanja, ali je samostalan, zaposlen i zarađuje za život - sa smiješkom kaže. Priznaje nam da nekad veća podrška treba većoj djeci, koja imaju strah od toga da ih je mama napustila, pa moraju objasniti zašto mama ne može biti uz njih.

- Nekad se roditelji ne znaju snaći, pa kažu ono što ne bi trebali reći: 'Pa ja sam ti tu pred vratima, ne puste me unutra'. Takva izjava može narušiti odnos i povjerenje između nas i djeteta, pa moramo vratiti njihovo povjerenje. Pa onda razgovaramo s njima, govorimo im da će mama doći, da uvijek dođe, da ih njihove mame neće napustiti i da ćemo ih tu držati najkraće što možemo - kaže.

- Najdraže nam je kad sretnemo roditelje svojih pacijenata i kad nam kažu: 'Ovo ti je ona teta doktorica o kojoj sam ti pričala, ona se brinula o tebi, ona ti je spasila život'. I kad tu djecu ponovno vidiš na nogama, možeš ih i zagrliti, oni te ne znaju, ali ti ih znaš i to je vrlo lijepo – zaključila je prim. Škarić. Iako odlazi u mirovinu, odlučila je raditi pola radnog vremena. I ravnatelj Klaićeve, dr. Goran Roić, potvrđuje da je prim. Škarić izuzetna liječnica i stručnjakinja te da su predanost, stručnost i empatija u skrbi i liječenju najkritičnijih pacijenata obilježili njezinu karijeru.

- Prim. dr. Škarić, i kao stručnjak i kao čovjek, treba biti uzor mlađim generacijama liječnika i poruka da svoj poziv treba obavljati s iskrenom ljubavlju, predanošću i suosjećanjem prema svojim malim pacijentima. Takvim je pristupom prim. Škarić u nizu najtežih situacija stvorila pozitivan utjecaj, nadu i olakšanje malim pacijentima i njihovim obiteljima, promijenila ishod i hvala joj na svemu - istaknuo je dr. Roić. ■