Pljunite u šake i lupite cipelom o pod

Ne trebamo biti toliko depresivni i malodušni, poručio nam je predsjednik, nego pljunuti u šake i - što? Lupiti cipelom o pod? Optimizam je krasan, slažem se s Josipovićem, ali teško je na njega pozivati s govornice: reći onima koji su danas ostali bez posla da budu optimisti, onima koji stepe da ne izgube svoje smiješno male plaće da pljunu u šake i budu veseli, onima koji rade u tri smjene i prisiljeni su skrivati skrivati malu djecu u skladištu jer im ih u noći nema tko čuvati da dignu čela i budu ponosni i sličnu neku krilaticu ispaliti onima kojima su ovog mjeseca isključili grijanje, struju i slične pogodnosti, kao i onima koji će morati dizati kredit da bi zatvorili minuse po računima koje će im ministar financija zabraniti, onima od kojih je Todorić počeo zaključavati svoju domaću i svježu piletinu, ukratko - Hrvatima. Više nije važno kada je započelo naše urušavanje, ali netko bi ga hitno trebao zaustaviti - jer optimizam tu ne prolazi. Da smo u problemima vidi se iz toga što nas ni glazbeni hit Ingrid Antičević osobito ne nasmijava, bez obzira na to što je zabavio cijeli svijet, jer nama ne trebaju samosvjesni komedijaši s političkim aspiracijama kao Italiji, jer mi već odavno imamo lavinu nesposobnih, samozadovoljnih, nedotupavih komedijaša koji nam već odavno ponavljaju “pipl mast trast as”, a mi ih u znak zahvalnosti biramo i plaćamo: dovoljno je griješiti oči i dušu gledanjem saborskih rasprava, pa da shvatimo. “Pipl mast trast as” nije najgore dapače, to je prosjek. U međuvremenu, svi koji su umočili ruke u vlast i ljepote kadroviranja nikako da se maknu sami od sebe, ukloniti ih može, eventualno – zatvor, no mali je problem što loše uvijek mijenjamo gorim, lopove nesposobnim, lažove muljatorima, što bi nobelovac Vargas Llosa rekao: ili je sida, ili je rak, opisujući dvije vodeće stranke u Peruu. Mnogi su mu tu izjavu zamjerili. Ne shvaćam zašto. Idem pljunuti u šake i lupiti cipelom o pod. Ili što već. Vrijeme je za optimizam.