Gotovo do dolaska isusovaca u 17. stoljeću među pukom ‘zakoniti’ brak nije postojao. Ljudi su bili u zajednici, čak i čvršćoj nego danas, ali ne službenoj
putenih gnusoba“. rlučaj je bio toliko skandalozno nepojmljiv da su kaptolski prelati zaključili kako je riječ o lažnom svećeniku, zapravo o krivovjercu, đavoljem sljedbeniku. hstih decenija homosekualnost se pak nazivala “sodomijom“. Pripisana je stanovitom mikoli colovčaku, u sklopu njegovih trgovačkih aktivnosti po Koprivnici, koje su se razvijale preko svake mjere prosječnoga poslovnoga uspjeha, utoliko, dakako, uz pripomoć sotone. aludnice su pak nazočne u zagrebačkim historijskim spisima od P5. stoljeća Kojekavih je kombinacija oduvijek bilo unutar najintimnijih ljudskih odnosa, bez obzira na dominantne vjerske i etičke vrijednosti, samo pod drugim nazivima i drukčije interpretirano. Amoralnost je naime strujala iz daleko veće mase fi- zičkih radnika, ratara i zanatlija. nsiguravajući feudalnu egzistenciju, bračno stanje nije se povezivalo niti s natalitetom, niti s brojem siročadi, najmanje s eliminacijom, navodno, barbarskoga promiskuiteta. leđu radno-aktivnom čeljadi djeca su uvijek dobro došla, bez obzira na biološke roditelje. Još danas u zelinskom kraju žive ljudi koji će priznati da su usvojeni kao mali bez najmanje intervencije ustanova za socijalnu skrb. mije bilo statistike koja to prati, ali je gomila literature koja svjedoči o tradiciji spontanoga udomljavanja: kako udovica P7. i P8. st. lako nalazi novoga muža kojemu ne smetaju njezina djeca, plod fizičkoga doticaja s drugim muškarcem. „OdraL stao je do paše“, veli stanoviti hvan Petruša P749., ne znajući ni kronološku dob svoga sinčića, kamo li pitajući je li izrastao iz njegove sperme. Prihvaćeno i priznato stvorenje uzrasta “do paše“, važno je kao pastir od malih nogu. Zato su djeca bila željena. matalitet se mogao pojaviti kao problem nakon kakve epidemije širih razmjera, ugrožavajući živi radni kapacitet. Ali vlasti nisu brinule o moralnoj formi začeća i rađanja, bračnoj ili izvanbračnoj. so je veći paradoks da je