Osmijeh vječno nadurena premijera

Više ništa neće biti isto nakon Milanovićeva pada s oklopnog vozila. Nije to bio neki težak pad, ali ono što ću pamtiti, jer to doista nisam često viđala, su premijerov osmijeh i šala nakon pada: “Pravio sam se važan, pa sam pao”, rekao je, “To je život”. Umjesto njegove pretežno nadurene, u najboljem slučaju ravnodušne face, odjednom smo na televiziji ugledali nekoga vedrog tipa kakvog nikad nismo sreli. Dok je bio šef oporbe, Milanović se stalno pjenio na Jadranku Kosor i nesposobnost HDZ-a da rješava probleme, kada je sam postao premijer, nesposoban da rješava probleme (te je nedavno izjavio da je “političar, a ne ekonomist”), odlučio se za kameno držanje, bahate, ne baš uvijek razumljive rečenice (poput one o autima i Fabergeovim jajima), te na silnu agresiju u Saboru, pa može biti sretan što je Karamarko tu da umjesto njega bude najnepopularniji političar u zemlji: čovjek bi gotovo posumnjao u neki dogovor njih dvojice. Ukratko, kad se Milanović nevoljko pojavi na televiziji, nešto promrmlja, zračeći pritom potpunim ravnodušjem, čovjeku dođe da klompom pogodi ekran i tako je to bilo, sve do pada. Oni koji se brinu o Milanovićevu imidžu, umjesto da mu poturaju visokoparne mudrosti i akribije, trebali bi maksimalno kapitalizirati na tom događaju, pa se potruditi da u premijerovoj blizini uvijek bude neka kora od banane, da više ne bude njegova nastupa bez nekoga malog klizanja po blatu, ledu, mulju, da mu netko podmetne nogu dok se približava mikrofonu ili izmakne stolac u Saboru. Onog trena kad se posvađa s gravitacijom Milanović više nije posvađan s ostatkom svijeta, i to je nevjerojatno važna spoznaja o njemu. Ukratko, svaka njegova pojava pred kamerama treba biti “šlampava” poput nedavnog kašnjenja stranke s prijavom poreza, ali to ćemo valjda oprostiti, pogotovo padne li Milanović još koji put.