Diana Budisavljević spasila je tisuć

UkratkoK počevši od bajke o Tugi i Bugi, na čelu naroda koji se doseljava na balkansko područje, ovdašnje žene nikada nisu bile isključivo majke. Putovanje kroz Europu na razvalinama Rimskoga Carstva, bilo je krajnje opasna pustolovina. Jednako je bila velika odgovornost mitskoga vodstva, koje se očito sastojalo od bratskosestrinske solidarnosti. Nestanak Tuge i Buge počinje na odredištu, gdje se obavlja dioba udobnih položaja oko kraljevskoga trona. Istina, nekoliko je ženskih figura nosilo hrvatsku krunu u prohujalima vremenima, od kraljice Marije, do Marije Terezije. Ali su bile podnošljive na kraće vrijeme, u izvanrednim situacijama dok se premošćivao jaz između muških prijestolonasljednika. Zato je uz svoje kraljevsko-muške poslove Marija Terezija, kao Velika majka, imala roditi 16 puta da bi

MARICA SAJKOVIĆ IZLIJEČILA JE ŽENU KOJOJ NIJEDAN LIJEČNIK NIJE MOGAO POMOĆI. SPALILI SU JE

habsburskim zemljama producirala unuka svoga oca. Da je ovdašnjoj političko-plemićkoj eliti zabranila spaljivanje vještica, žena iznadprosječnih talenata i vještina, irelevantno je za državnu-povijest koja je prije ustaša i partizana malo navijala za Beč, malo za Peštu. Još je nevažnije da je zadnja u dugačkom nizu vještičjih pogubljenja uknjižena pod namjerno pogrešnim imenom, kao Marianna Vugrinec, premda se zvala Marica Sajković. Njezin je iskonski grijeh da je postidjela sve tada učene i vodeće “barbire“i “medikuse“, izliječivši u ljeto 1751. jedan slučaj paralize izazvane psihosomatskim stanjem. Dok se ne psihijatriju vjekovima čekalo iz uvoza, teško je priznati da je pionirska ženska mudost već u 18.st. hodala po selima na istoku Medvednice. Na sličan način, vodeće feministice današnje Hrvatske raspredaju uglavnom o “ženskom pismu“, frazi koja je također importirana sa Zapada. Tako njihov angažman počinje glorifikacijom moderne ženske pameti koja na posve muški način ignorira mnogo starije ženske pothvate, nijeme i neopisive. lalo je ljudi u sjeverozapadnoj Hrvatskoj znalo službeni latinski kada je Katarina Zrinski diplomatkim aktivnostima pomagala svome muškarcu u 17. stoljeću. On, Petar Zrinski, bio je macho-vojskovođa koji je tražio način da obrani svoje feude, untoč manjkavoj fizičkoj sili od plećenika i naoružanih kmetova. Katarina Zrinski krenula je tražiti saveznike, rabeći sve jezike koje je naučila onako bapski brbljava, od latinskoga i starokajkavskoga, do njemačkoga, mađarskoga i talijanskoga. Njezini pregovori s Francuskom nisu uspjeli, kako bilježi povijest. Ali mnogi jesu, što povijest ne bilježi. Koliko se međutim naputovala kao muževljeva emisarka, u najstrašnijim transportnim uvjetima, najbolje svjedoči njezina autorska knjižica “Putni tovaruš“- priručni molitvenik, njezin jedini drug na putovanju. U kratkim trenucima predaha zanimala se što rade njezine kmetice, pa je tako nastala “Gatalica“, koja bi u nekoj sretnijoj zemlji dobila tretman makar početnoga rudimenta etnografije. Ivana Brlić Mažura- nić, njezina kasnija nasljednica, svojim je djelom sjedinila etnomotive, osobnu imaginaciju, neponovljiv literarni talent i odgojnu funkciju majke šestero djece. Rođena kao plemkinja 1874., u stoljeću koje označava političku borbu protiv Pešte, bavila se djetinjarijama izvan ozbiljnoga muškoga interesa. Tako je prvo priznanje dobila od biskupa Strossmayera za doprinos krajnje ozbiljnoj protumađarskoj propagandi. Premda unuka književnika Ivana Mažuranića, u početku je sama gutala spisateljsku strast, kao nedostojnu zrele materinske uloge. “Ova borba među jakom željom za pisanjem i među ovim, ispravnim ili neisravnim, čuvstvom dužnosti, odvezala je do pred 15 godina sasvim moj spisateljski rad“, zapisuje poslije u svoj dnevnik. Pogled na Ivanu Brlić Mažuranić počeo se