Bottini se proslavio krimićima smještenim u ZLOČIN ME HRA NIJEMAC O KRVNOJ OSVETI I KOLEKTIVNOJ
Bio sam zapanjen kad sam slušao priče hrvatskih branitelja o Domovinskom ratu. To je bilo toliko blizu nama u Njemačkoj K ali i jako daleko. Nikad nisam bio u ratu i zbog toga mi je bilo teško pisati o tomeK ali imao sam osjećaj da moramK kaže njemački autor Oliver Bottini koji se u romanu “Po nalogu očeva“bavi se tragedijom podunavskih Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata i postavlja pitanje opravdanosti krvne osvete i kolektivne krivnje. Riječ je o križancu krimića i povijesnog djela koje zahvaća razdoblje do ‘90-tih godina prošloga stoljećaK a proteže se od NjemačkeK preko BleiburgaK do ZagrebaK Slavonije i Bosne. Priča počinje zlokobno. U vrtu tipične njemačke obitelji pojavljuje se tajanstveni čovjek i prestravljenim ukućanima kaže da moraju napustiti kuću ili… DetektivkaK liječena alkoholičarka preuzima slučaj koji se isprva čini kao neslana šalaK a istraga je vodi do Nijemaca iz RusijeK a onda do izbjeglica nakon jugoslavenskih ratova. - Priču o podunavskim Nijemcima odlučio sam napisati prije svega zato što smatram da se o toj problematici u Njemačkoj danas premalo govori i zna. Ali u romanuK među ostalimK analiziram i što znači dom. ie li to državaK nacionalni identitetK čini li ga zajednički jezik ili naši običaji te je li nam uopće potreban. hsto tako i što se događa kad ga ljudi izgube. Uz to želio sam pokazati i da su Nijemci emigranti i imigranti. Dakle, i mi smo stranci poput onih ljudi koji dolaze kod nas. A što je najvažnijeK predočiti sivu stranu ljudske naravi. Onu koja nije dobra ni loša. NaravnoK ubojica u romanu je zločinacK ali s druge strane on je i žrtva. Zvjerstva su se dogodila i njemuK obitelj mu je nastradala i u djetinjstvo je bio proganjan. S tim želim pokazati da nije uvijek lako reći tko je krivK a tko nedužan - kaže Bottini. Nastavlja da je želio prikazati stravične ljudske postupke koje je izazvala tragedija. hntenzivno je istraživao kako bi precizno progovorio o mentalitetu naroda o kojima nije znao ništa. Posjetio je Bleiburg i sva mjesta u Hrvatskoj i Bosni koja se spominju u romanuK te je tri mjeseca boravio u Osijeku gdje je i završio roman. Grad i stanovnici su ga oduševili. - Sve mi je djelovalo bezbrižno. hmao sam prevoditelja i vozača koji me je vozio do mjesta koje sam opisivao i svugdje sam naišao na susretljive ljude koji su mi pomogli da upotpunim priču - kaže pisac koji je dosad napisao šest romanaK a tri je smjestio u Hrvatsku. Ratove na prostoru bivše iugoslavije ne koristi kao fasadu za svoje krimiće. jaže da likovima s naših prostora daje identitet i time čitateljima pokazuje što se događalo u ‘90-ima. Naravno time ne prešućuje ni zločineK pa ni one koje su počinili Nijemci. - Dio mog identiteta je da sam i sam na neki način potomak nacistaK ali se s time moram suočiti. jad se želite baviti prošlošćuK morate doznati i biti u stanju prikazati kompletnu istinuK čak i kada je ona neugodna. To je jedini način da se postigne razumijevanje među narodima - da se ponekad upre prst i u nešto neugodno - kaže Bottini koji svoje romane opisuje kao povijesne krimiće. - hma milijun romana u kojima se govori samo o zločinuK a ja želim istražiti socijalnu političku i ekonomsku pozadinu onog što se dogodilo. uolim krimiće i bez njih ne moguK volim ih čitati isto tako i gledatiK volim ih pisati jer u njih možete staviti sve - politikuK povijestK budućnostK konflikte. hsto tako volim čvrstu strukturu žanra. Daje mi osjećaj sigurnosti i ne čini me izgubljenim - kaže. Autor se osvrnuo i na sve popularniji žanr kriminalističkog romana u Njemačkoj. - Nijemci ne čitaju više samo skandinavske i američke kriminalističke romaneK a taj trend je krenuo prije nekoliko godina sasvim
ŽELIM PREDOČITI SIVU STRANU LJUDSKE NARAVI, U KOJOJ JE TEŠKO OTKRITI TKO JE KRVNIK, A TKO ŽRTVA
slučajno. NaimeK izdavači nisu imali toliko novaca da kupuju prava za strane knjige. Zbog toga su počeli objavljivati domaće autore i čitatelji su se na njih naviknuli - kaže Bottini koji od malen mašta o karijeri pisca. -oočeo sam u 15. godini s kratkim pričama. NaravnoK bio sam loš. Studirao sam književnost i nakon