Barokno-kazališni biser o (ne)običnoj večeri
Već dugo nisam osjetila da publika u kazalištu ovako unisono i iskreno uživa u predstavi. “Magic evening”, dramaturško-redateljskog tandema Anice Tomić i Jelene Kovačić, upravo je to postigla. Stiješnjeno gledalište prometnulo se u publiku koja prati snimanje uživo TV serije, po uzoru na one u Americi, i da se doista snimala humoristična serija, onog “umjetnog” smijeha bilo bi poprilično. No radi se o kazališnoj predstavi koja će se, iskreno se nadam, pretvoriti u nezaobilazni biser hrvatske scene. Naime, priča je vrlo jednostavna: piscu koji je u spisateljskoj blokadi (Marko Makovičić) i njegovoj supruzi koja pije podosta tableta zbog znanih ili neznanih boljki (Nataša Kopeč) na večeru dolaze četrdesetogodišnja vlasnica restorana (Ivana Krizmanić) i njezin najnoviji hir, mladi dečko plesač (Marko Petrić). Da je publika primorana vjerovati kako se to sve doista događa, dokazuje scena vrlo realno uređena po uzoru na mali, mondeni stan. I dok pisac pokušava sakriti svoju sveobuhvatnu mrzovolju zbog najavljenih i nedobrodošlih gostiju, supruga je oduševljena mladim i atraktivnim plesačem, a gastronomska poduzetnica zabrazdila je u priču o bivšem mužu. U samom početku, čini se da dramaturgijom upravlja nekoliko Vivaldijevih skladbi koje barokno prate hektična zbivanja jedne obične večeri. Sve do trenutka kad netko počne kucati na vrata. I nastavi kucati cijelu večer. I time izbezumi ovih četvero običnih ljudi koji za to vrijeme plešu, stupaju u orgije, plaču i plešu u kupaćim kostimima. Ipak, pod njihovom osjetljivom kožom polagano tinja strah. Strah od nepoznatog ili strah od poznatog, teško je reći. Ali to odgonetavanje predstava je prepustila publici. Ovo je jedna od onih predstava koja vas opsjedne već u prvih deset minuta. Dramaturgija je tako precizno razrađena da nagli prijelazi raspoloženja i atmosfere ne djeluju nimalo umjetno. U jednom trenutku na sceni gledate dobro skrojenu komediju, već u drugom svjedočite istinski intrigantnoj i potresnoj drami (kad pisac suprugu natjera u plač jer se šopa tabletama), dok vas u trećem hvata prava pravcata jeza jer sad i vas, dovraga, zanima tko to kuca na vrata i zašto nema nikoga kad se vrata otvore. I dok su Krizmanićka, Kopečica i Makovičić vrlo dobro poznati zagrebačkoj publici, scenu je pomelo lice koje je više radilo u Splitu, nego na kontinentu. Riječ je o Marku Petriću koji je publiku osvojio plesnim akrobacijama i mladalačkom svježinom. a budem sasvim iskrena: nemoguće je pobrojati sve te iskonski kazališne trenutke koje je autorska ekipa pokazala, a ako i ima pokoji klišej, on je tako dobro glumački zasjenjen da nije ni bitno ima li ga ili ne. U ovom malom biseru na sceni ITD-a rečeno je i prikazano sve ono što kazalište mora biti. Glazba, scenografija, kostimi, gluma i razrađenost tako su kompaktni da će ovaj barokno-kazališni biser biti još dugo pamćen. “Magic evening” zaslužuje svaku preporuku za gledanje, i to onu iskrenu, od srca.
D