Ten Fe – ‘Hit The Light’
Londonski dečki Ben Moorhouse i Leo Duncan pokrenuli su Ten Fe prije 3-4 godine, ali na prvom albumu zvuče kao da imaju puno utakmica u nogama. Dodatnu dozu ozbiljnosti sigurno im je donio iskusni producent Ewan Pearson, stari techno freak iz škotskog Soma Recordsa, ali ključno je što Ben i Leo rade pjesme koje se mogu mjeriti s New Order ili Depeche Mode iz najboljih dana. Prošle godine izbacili su pet sjajnih singlova pa na albumu nema prevelikih iznenađenja, no tek nakon što se ‘Hit the Light’ izvrti u komadu postaje jasno zašto je Ten Fe jedan od najboljih novih UK bendova. “Goat’s Head Soup”, Bowie je imao čak tri albuma u top 10, Pink Floyd su se dizali s “The Dark Side of the Moon”, pa nije ostalo baš mnogo prostora za debitanta bez radijskog hit singla. Zapanjujući obrat dogodio se kad je hollywodski redatelj William Friedkin, proslavljen filmom “Francuska veza”, uzeo Oldfieldovu uvodnu temu za horor “Egzorcist”. Friedkin nije bio zadovoljan glazbom koju mu je isporučio Lalo Schifrin i razmišljao je o angažiranju Tangerine Dreama, ali film je već bio u montaži pa je pritisnut kratkim rokovima odabrao “Tubular Bells”. Friedkin je napravio najuspješniji horor u povijesti Hollywooda, a gledatelji su masovno pokupovali Oldfieldov album, koji je na kraju prodan u 15-ak milijuna primjeraka s golemim utjecajem na suvremenu ambijentalnu i new age glazbu. Prije 22. rođendana Mike je proslavio prvi Grammy, s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom snimio je “The Orchestral Tubular Bells” i u nastavku karijere od njega su se očekivali samo veliki rezultati. Drugi album “Harvest Ridge” dohvatio je vrh UK charta, ali ubrzo ga je poklopio famozni “Tubular Bells”, koji se više puta vraćao među bestselere i itekako pomogao Bronsonu da izgradi svoje poslovno carstvo. Trećim albumom “Ommadawn” iz 1975. Oldfield se uspio odmaknuti od “Cjevastih zvona” i predstaviti se kao mnogo svestraniji autor. Na toj ploči ponovno se oslonio na samo jednu kompoziciju rastegnutu preko A i B strane, ali u nju je sjajno uklopio elemente keltskog folklora i afričke udaraljke pa je “Ommadawn” zapamćen i kao prethodnik world music eksperimenata Petera Gabriela. Kad su punk i new wave pomeli sa scene dugokose doajene progresivnog rocka i njihove beskrajne solaže, Oldfield je promijenio frizuru i uzvratio zaraznim 80’s pop rock hitovima “Moonlight Shadow” i “Shadow On The Wall”. Stariji rokeri teže su se prilagođavali novovalnim strujanjima, ali Mike je bio čak godinu mlađi od Joea Strummera i Davida Byrnea. Njegovi vjerni fanovi ipak su više cijenili rane radove pa je “Tubular Bells” imao četiri nastavka na studijskim albumima, a posljednji put prearanžiran je 2012. za nastup na otvaranju OI u Londonu. Mnogi su priželjkivali i nastavak albuma “Ommadawn”, a Mike im je napokon ispunio želju s “Return To Ommadawn”. Sve je isto kao 1975., osim što će najvjerojatnije izostati koncertna promocija. Oproštajnu turneju odsvirao je prije deset godina i nema nikakvih naznaka da bi se mogao predomisliti.