Seks, laži i zabrane u srednjovjekovnoj Hrvatskoj
Dok Gospa u razigranoj Svrtanovoj umire od dosade zaključana djevičanskim pojasom, njena Službenica napaljuje se i na blagi povjetarac
Romanca o tri ljubavi, djelo Antuna Šoljana, znakovito je utrla put novoj Gavellinoj Sceni 121 i, nadam se, nagovijestila da će nova scena, namijenjena raznolikijem kazalištu, biti prostor senzualne glumačke igre i nadahnutih tekstualnih predložaka. Jer, nakon što su mladi glumci završili izvedbu na sceni, ostao je dojam blagog razočaranja što predstava ne traje barem još trideset minuta. Stihovani Šoljanov predložak, čija je radnja smještena u vrijeme križarskih ratova, unutar srednjovjekovnih bedema, gdje Gospa (Martina Čvek) umire od dosade dodatno zaključana djevičanskim pojasom, dok joj društvo pravi Službenica ( Tena Nemet Brankov), koju i blagi povjetarac navede na seksu- alnu želju, začudan je prostor jezika kojim se Šoljan referira na Shakespeara, Cervantesa i ponekog barda moderne književnosti. Tekst je to koji jezičnim bravurama glumce tjera na nadahnute izvedbe koje graniče s dobrom zezancijom. Istodobno je to oda raznim vrstama ljubavi, onoj tjelesnoj, koju Nemet Brankov karikira do komičnosti; onoj duhovnoj, za kojom žudi Gospa; onoj zabranjenoj i otuđenoj, koju u sebi nosi Kapelan (Nikola Baće). Trubadurski raspoložen Igor Kovač kao Vitez bez svoje električne gitare (suvremene zamjene za lutnju) ne ide nikamo, ali njegov avanturizam navodi ga da ide od bedema do bedema, od gospe do gospe u potrazi za savršenom ljubavi. Jednostavna scena opisuje Gospine odaje uz pomoć kreveta na kojemu su Gospa i Službenica pustile korijenje svoje zamorne dosade, dok ružičnjak o kojemu se brine Kapelan predstavlja žudnje svih ovih likova zatočenih između neutaživih srednjovjekovnih želja i nemogućnosti njihove provedbe. Vrlo nadahnuta izvedba četvero gluma
ca mlađe generacije nalik je na svečanost ispod čije površine se krije zaudaranje zabrana, stoga ni ne čudi da se glumačka uživancija ponajprije vidjela u eksplozivnosti izgovaranja Šoljanovih razigranih jezičnih vratolomija. oliko god neki opći dojam navodio na to da bi se ovu predstavu u ovoj postavi vrlo lako moglo smjestiti u neki mjesni dom, gdje gledamo entuzijastične amatere kako ostavljaju srce na sceni, “Romanca o tri ljubavi” Svrtanov je obol mladalačkom, razigranom i svih uzusa pretencioznosti oslobođenoga kazališta, koje će publika drage volje gledati u kazalištu. K tome još i nevino uživati. I zahti
jevati još!
K