Paradoks priča o mitskoj multietničnosti u BiH: U nju se kunu tamo gdje je nema ni u prašini

Umoru reakcija nakon pravomoćne presude “hrvatskoj šestorci” pred Haškim tribunalom izdvajaju se dvije, ona Bakira Izetbegovića, bošnjačkog člana Predsjedništva, i Fahrudina Radončića, čelnika SBB-a. Ovdje treba na trenutak zastati i u pozitivnom smislu istaknuti izjavu Nermina Nikšića, čelnika bosanskohercegovačkog SDP-a, koji je govorio o pojedinačnoj odgovornosti optuženika te negirao bilo kakvu kolektivnu odgovornost. Prilično odmjerena i pogođena izjava, pa na trenutak možemo zanemariti i to što je upravo SDP u proteklom periodu često u prljavim političkim igrama igrao na kartu kolektivne odgovornosti Hrvata. Međutim, Nikšić bi kao predsjednik jedne “multietničke stranke”, kako sebi vole tepati u SDP-u, trebao napraviti određeni iskorak, primjerice nakon više od dva desetljeća nakon prestanka rata obići neko od stratišta Hrvata ili Srba i pokazati barem hinjeni pijetet. Malo bi previše bilo očekivati od njega da traži pravdu za pobijenu djecu Grabovice, Uzdola ili Viteza, ali od nečeg se mora početi. Nažalost, proklamirana multietničnost SDP-a i sličnih stranaka obična je laž, odnosno ona je deklarativna, bez razumijevanja tog pojma. Najveći paradoks priča o mitskoj bosanskohercegovačkoj multietničnosti krije se u jednoj banalnoj činjenici: danas se u BiH u multietničnost ponajviše zaklinju u sredinama gdje te multietničnosti nema niti u tragovima, kao u Sarajevu, primjerice. Ono što se tamo naziva multietničnošću najčešće se svodi na houellebecqovsko Postalo je diskutabilno čak i korištenje pojma BiH društvo jer danas u zemlji nema niti jedan kohezivni faktor koji bi davao privid bilo kakve cjeline. Imamo “naše” i “njihove” žive, “naše” i “njihove” mrtve, “naše heroje” i “njihove zločince” pokoravanje, odnosno neku vrstu formalne, “predstavničke” multietničnosti. Objasnit ću to na primjeru Kazana, jame koja se nalazi na obroncima Trebevića, stratišta Srba u vrijeme opsade Sarajeva, o kojemu se godinama šutjelo. Onda kad se počela stidljivo odavati počast žrtvama pogubljenim na Kazanima, u ime SDP-a su za to bili “zaduženi” Lagumdžijini, odnosno Nikšićevi Srbi iz SDP-a. Bakir Izetbegović je pored priče o “tamnoj” i “svijetloj strani” hrvatske politike 90-ih, što je novina u njegovu diskursu, pobrojao zločine koje su tijekom rata počinili pripadnici HVO-a zbog kojih je Haški tribunal kaznio “šestorku”: silovanja, pljačke, ubojstva, zatvaranja... Sve to, naravno, stoji, međutim Izetbegović je mogao u istom kontekstu umjesto HVO-a spomenuti Armiju BiH, što tu izjavu ne bi učinilo ništa manje vjerodostojnom. Odsutnost bilo kakve samorefleksije kod Bakira Izetbegovića i sličnih otkriva gotovo patološko etičko tupilo koje je izravna posljedica sramnog prešućivanje zločina koje je počinila Armija BiH nad Hrvatima od strane Haškog tužiteljstva, među kojima je, primjerice, i 120-ero ubijene djece. Fahrudin Radončić je s druge strane među ostalim izjavio kako je presuda “hrvatskoj šestorci” još jednom pokazala kako su Bošnjaci “najveće žrtve” rata u BiH, što nije sporno, ali samo inzistiranje na ovoj činjenici dvadeset i dvije godine nakon rata krije u sebi opasnu patologiju. Nažalost, Radončić u ovome nije usamljen: sve bošnjačke stranke bez iznimke koriste agendu “najveće žrtve” kao vrhunaravno načelo. Ono što je u prakticiranju ovog načela najpogubnije je to da često služi kao pokriće za zločine “svoje strane”. U Radončićevim i Izetbegovićevim izjavama, dakle, može se nazreti klica onoga što je dovelo do posvemašnjeg urušavanja bosanskohercegovačkog društva. Postalo je diskutabilno čak i korištenje pojma bosanskohercegovačko društvo, jer danas u zemlji nema niti jedan kohezivni faktor koji bi davao privid bilo kakve cjeline. Imamo “naše” i “njihove” žive, “naše” i “njihove” mrtve, “naše heroje” i “njihove zločince”. Vijeće ministara, koje srpska politička elita s prezirom odbija nazivati vladom na razini države Bosne i Hercegovine, trebalo bi biti upravo to, međutim ta institucija najčešće je paralizirana partikularnim interesima vladajućih nacionalnih nomenklatura i udarničkim sisanjem proračuna, da bi se moglo uopće govoriti o nekom kohezivnom faktoru. Jedan od glavnih krivaca za ovakvo stanje je nesumnjivo Haški sud sa svojim “klasificiranjima” žrtvi na manje ili više vrijedne, ili one bezvrijedne poput bosanskohercegovačkih Hrvata, za što veliku krivicu snosi i Republika Hrvatska svojom gotovo patološkom nezainteresiranošću. Etički sunovrat bošnjačke politike ponajviše se vidi prema odnosu prema žrtvama, odnosno obiteljima žrtava. Bezočno manipuliranje žrtvama kod bošnjačkih političara ponekad rezultira uistinu mučnim i tužnim prizorima. Tako je Munira Subašić, predsjednica udruge