Ne vjerujem u nacionalnosti, ne vjerujem u rasne podjele, ne vjerujem u mržnju, predrasude i diskriminaciju. Još se trudim vjerovati da naše društvo može doživjeti transformaciju svijesti. Vjerojatno sam utopist

izlaženja uz lupanje vratima, do mučne, nekad čak i prijeteće tišine. Uvijek me nanovo iznenađuje moć kazališne fikcije. Kazalište nije mrtvo! Usput, voljela bih znati je li toj istoj publici koja tako demonstrativno izlazi jednako smetao i onaj prosvjed protiv, primjerice, odluke Vijeća za elektroničke medije za ukidanje koncesije televiziji Z1 zbog govora mržnje. Tamo se, podsjetit ću cijenjene čitatelje, orio pozdrav ‘Za dom spremni’, sve se događalo pod okriljem tadašnje Vlade, a prijetilo se novinarki Mirjani Rakić. Nitko od prosvjednika nije sankcioniran jer, prema izjavi Policijske uprave zagrebačke, nikoga nisu mogli identificirati: prosvjednika je, jednostavno, bilo previše”, podsjeća Linda Begonja u kratkoj, naizgled digresivnoj epizodi koja nas tematski i sistemski ipak vraća glumačkom radu na “Audiciji”. Tradicija brehtijanskog kazališta na koju se naslanja i ova Urbanova predstava Begonji je veoma bliska jer je njezin prvi glumački “Onaj tko se danas namjerava suprotstaviti laži i neznanju, mora proći kroz najmanje pet teškoća. Mora imati hrabrost da piše istinu, iako se ona svuda potiskuje; pamet da je prepozna iako se ona svugdje prikriva; umijeće da tu istinu učini upotrebljivom kao oružje; promišljenost da izabere one u čijim rukama istina postaje djelotvorna i lukavstvo da je među njima proširi. Tako kaže Brecht, to su njegovi postulati za pisanje istine. A današnje vrijeme represije u Hrvatskoj izvrsna je platforma da se o nečemu tako ‘sitnom i prizemnom’ kao što je običan život maloga građanina govori hrabro. Kroz naizgled ‘sitan fašizam’ i prevrtljivost stavova maloga građanina. To je kao, ponovno, Brechtova rečenica: ‘Oni hoće jesti teletinu, ali da ne vide krv’”, pripovijeda Linda Begonja. Pa kako domaća publika razumije tu Brechtovu poznatu rečenicu? “Nisam sigurna da je većina današnje publike institucionalnih kazališta spremna na tu rečenicu. Kao i na gledanje istini u oči, na agresivni nacionalizam koji se događa pred našim očima, na surovost iseljeničkog vala iz Hrvatske, na osjećaj poništenosti privatnih prava, kao i prava na umjetničke slobode. Otkud vječna lažna nada da će ‘doći netko i spasiti ovu zemlju od prazne političke demagogije’? Usput, brehtijansko kazalište, osim što nam govori neugodne istine, može biti i izuzetno duhovito. A konkretnije govoreći, predstava ‘Audicija’ sigurno ne ispunjava očekivanja građanske publike, za njih će zasigurno biti parolaška”, misli naša sugovornica. Na terenu razgovora o razlici statusa između kazališta, pogotovo u programu ovogodišnje sezone, upadljiva je činjenica da se njezino matično kazalište upustilo u, možda, rizik politički provokativnog, nasuprot tradiciji takozvane građanske satire? Jesmo li politički nekorektni ako “dijelimo” satiru na građansku i političku, jednako kao kad uspoređujemo tradiciju građanskog i politički angažiranog kazališta? “Za početak bih”, vedro će Linda Begonja, “čestitala našem (još uvijek) ravnatelju Dušku Ljuštini, da se u ovim opasnim vremenima odlučio za