U raju Istre sve je više gostiju koji lako plate 170 kuna tanjur pašte
Niti bih ga dao
Rekao bih da Istra podrhtava. Da kapital polako osvaja njene rajske predjele. Gosti koji ne pitaju za cijenu još nemaju sve što bi poželjeli, ali ide prema tome
Njemački investitor je obišao Istru, odabrao mirne lokacije s prekrasnim pogledom i sagradio i opremio luksuzne vile. Za kupce koji ne pitaju za cijenu. Izvana tradicionalne kamene kuće, iznutra luksuz koji jedva možeš zamisliti. Neki noževi koštaju tisuću kuna, aparat za kavu gotovo tisuću i pol eura, ručno rađeni namještaj da ne spominješ, pa se takozvani lebdeći bazen podrazumijeva. Noćenje izvan sezone 600, u sezoni 1000 eura. Idućih sedamdeset dana popunjeno iako se renta tek od nedavno. Gledajući te njegove vile, koje je lako prodao, i ponudu oko vila, vjerujem, vidi se budućnost turizma.
Od vile se odvezosmo do Motovuna. Animator nam letak na njemačkom, talijanskom, ruskom, engleskom i francuskom – nema hrvatskog jezika – u ruke gura obraćajući nam se na njemačkom.
Prvi puta u Istri, iz mog iskustva jedinom hrvatskom turističkom teritoriju na kojem je gost uvijek u pravu, iskusismo nervoznog konobara. Moja draga naručuje espreso u velikoj šalici s malo toplog mlijeka sa strane. Često joj donesu produženu kavu. Konobar je frknuo jer je tražila da donese što je naručila.
Dalje, restoran Vrh posljednjih dvadesetak godina pamtim kao mjesto izvrsne, a ne skupe hrane. Otkrio mi ga je prijatelj. Oduševilo me što nisu štedjeli na tartufima, a stvarno nije bilo skupo. Na odlasku si litru izvrsne rakije mogao kupiti po 50 kuna. E, sad su, nazovimo ih, demokratski, socijalno osjetljiv lokal, koji u ponudi ima jela za srednju klasu, ma i za nižu srednju klasu koja se koji put počasti, ali i tjesteninu za 170 kuna.
Rekao bih da Istra podrhtava. Da kapital polako osvaja njene rajske predjele. Gosti koji ne pitaju za cijenu još nemaju sve što bi poželjeli, posebno to nemaju baš u svakom trenutku kad bi nešto htjeli, ali ka tome ide. Malo po malo kapital će vratiti konobare koji ne frkću na goste, malo po malo gosti će, kuhali si sami ili im kuhali privatni kuhari, moći nabaviti najfiniju hranu, neće noževima od tisuću kuna ili eura morati rezati plastiku iz dućana koja je možda i godinama bila u hladnjači. Šalim se s dragom da ćemo, želimo li za koju godinu doći na mjesta koja smo sad obišli u Istri, morati prodati dvjestotinjak tisuća knjiga. Inače ćemo Istru koju danas volimo moći gledati samo u vožnji, iz auta, ako i to.