Enki Bilal Otac mu je Titu krojio odijela, a on kroji svijet kaosa i katastrofe
Donedavno su se u bogatoj biografiji Enkija Bilala posebno isticala dva detalja. Prvi je taj da je njegov otac Muhamed Hamo Bilal bio Titov krojač. Drugi, puno važniji - da je 1987. godine autor osvojio najprestižniju francusku i jednu od najvažnijih europskih nagrada za strip, Grand Prix, na 14. festivalu u Angoulêmeu. Ovim se biografskim činjenicama pridružio i podatak da je Bilal postao član žirija ovogodišnjeg filmskog festivala u Cannesu, kojim predsjeda Oscarom nagrađeni redatelj Alejandro González Iñárritu. Iako je Bilal poznat prije svega kao autor stripova “Falange crnog reda”, (1979) “Partija lova” (1983), koje je napisao Pierre Christin, te “Nikopoljske trilogije” i “Tetralogije Monstrum” koje je Bilal i napisao i ilustrirao, strip crtač nekoliko se puta našao u filmskim vodama. Prvo kao suradnik Alaina Resnaisa s kojim je radio na filmu “Život je roman” (1983), a potom kao scenarist i redatelj nekolicine vlastitih ostvarenja. Posljednji od njih, “Immortel (ad vitam)”, snimio je 2004. godine.
Bilalovi su stripovi prepoznatljivo morbidni i prepuni eksplicitnih prizora nasilja, no to uopće nije umanjilo pozitivnu recepciju njegovog djela kod šire publike i kritike. Dapače, tijekom godina stekao je veliku popularnost i postao dijelom francuske mainstream kulture, a ugled je doživio i na prostoru bivše Jugoslavije, zemlje u kojoj
se 1951. godine rodio. Sam je jednom prilikom rekao da mu je teško objasniti kako je do uspjeha uopće došlo: “Kad bismo znali što treba učiniti da dopremo do šire javnosti, ili kad bismo mogli unaprijed isplanirati karijeru ilustratora, romanopisca ili bilo kakvog umjetnika, to bi bilo isuviše jednostavno”. Kao objašnjenje za svoj uspjeh, Bilal u jednom od mnogobrojnih intervjua navodi vlastitu iskrenost, autentičnost onoga što radi: “Gradim svjetove koji su mračni, kruti, nasilni, ali koji su tretirani opsesivnom iskrenošću koja bi trebala dotaknuti čitatelja.” Enki Bilal također ističe da osobno ne bi razdvajao grafiku i pisanje. Po njegovom sudu riječi moraju biti neraskidivo vezane uz sliku, tekst mora proizvoditi dodatne prizore, usložnjavati priču i time uzbuđivati čitatelje. Boja je, na primjer, ravnopravan element pripovijedanja, štoviše, boja po Bilalu može promijeniti sam tekst. U nekoliko je navrata umjetnik ponavljao da mu digitalno dodavanje dijaloga na ručno ilustrirane kadrove olakšava montažu: važan dio slobode i komocije leži upravo u činjenici da crtež, odnosno ilustracija može direktno utjecati na prethodno napisan scenarij, može ga naknadno izmijeniti i prilagoditi, što nikako ne bi bilo moguće da je tekst ispisan ručno, odmah na početku.