Oni samo mrze i ‘plove’ razrušenim svijetom u potrazi za uzbuđenjem
Osim Willema Frederika Hermansa i Harryja Mulischa, središnja figura poslijeratne nizozemske književnosti bio je i Gerard Reve (1923. - 2006.), pisac koji je izvan Nizozemske ostao relativno nepoznat, a čije su knjige u domovini na popisu školske lektire. Reve je bio prvi nizozemski pisac koji se deklarirao kao homoseksualac, o istospolnom seksu je otvoreno pisao, a za života je bio vrlo komplicirana figura, često kontradiktornih stavova. Jednom se, primjerice, na književnom festivalu pojavio noseći na sebi i svastiku i srp i čekić. Proza mu se odlikuje morbidnom, defetističkom atmosferom, šturim repetitivnim radnjama i ciničnim likovima. U romanu “Večeri”, koji je 1947. godine objavio kao 24-godišnjak, a koji je nedavno objavljen i na hrvatskom jeziku, zrcali se poslijeratna praznina, poraz duha i sveopći nihilizam. Junak romana je 23-godišnji Frits van Egters, čija odbojna osobnost buja u svim smjerovima, čineći ovaj čvrsto strukturirani roman klaustrofobičnim. Nižu se događaji, male životne obveze, a narativ ne vodi u kulminaciju. Počinjemo čitati s mišlju da nikamo nećemo stići, da nas autor ne vodi nigdje drugdje doli u samu srž običnog ljudskog života. Nema nas, suštinski, ni kamo povesti. A kad bi to učinio, radilo bi se o opsjeni, laži, jer život, barem ne ovaj kojim živi Van Egters, nije blještav. Iako protagonist naizgled ima sve preduvjete da bude sretan, on je opsjednut traženjem smisla kojeg nema. Frits danju radi i nemamo prevelik uvid u njegov život na poslu, a kasnije, večerima, vrijeme provodi s prijateljima i roditeljima. S prijateljima dijeli uvrnute i bizarne anegdote koje su na tragu crnog humora, a roditelje potajno prezire, majčine nespretne kretnje i očevu gluhoću, iako ih, kontradiktorno, smatra dobrim ljudima. Povremeno prema roditeljima ima izljeve nježnosti, koji slijede nakon što ih je u sebi prokleo. Opsesivno promišlja vrijeme koje, čini mu se, brzo prolazi. S njim i minute,
sati i dani, s malo toga značajnoga što se čovjeku događa. Prolazi amsterdamskim ulicama, manijakalno tragajući za uzbuđenjem, ali ono ne dolazi. Sve je obično, isto, ponavlja se iz dana u dan. S roditeljima ruča i večera, izmjenjuje rečenice o svakodnevnim sitnim kućnim radnjama, dok prijatelje susreće na cesti i zafrkava da su oćelavili ili da boluju od neke bolesti od koje će uskoro umrijeti. Noći su ispunjene noćnim morama, od kojih ne uspijeva pobjeći. Rat se ne spominje. Poput pasivnog antipatičnog tinejdžera ili odmetnutoga grešnog anđela, protagonist plovi ulicama grada mrzeći ljude, utopljen u vlastite beznadne misli, nervozan od dosade. U sebi recitira rečenice u kojima prezire prijatelje i poznanike, a kad ih susretne, srdačno se pozdravlja, da bi ponovno za nekoliko trenutaka njegov loš karakter izišao na vidjelo. Neurotičan protagonist koji svojim beznadnim pogledom na svijet podsjeća na jednu od najvećih ikona mladenačkog buntovništva, Holdena Caulfielda, svojom pojavom uzdrmao je tadašnje uspavane književne duhove, a svojem kreatoru pribavio kultni status. U vrijeme uspjeha romana “Večeri” Reve još nije izišao iz ormara, tako da se seksualnost uopće ne spominje, a najdalje što protagonist odlazi u romantičnoj ljubavi je milovanje plišanog zeca u intimi svoje sobe. Reve kasnih šezdesetih, na sveopće zgražanje nizozemske javnosti, prelazi na katoličanstvo i kasnije učestalo piše o religiji. U “Večerima” donosi direktan, krajnje realističan prikaz beznadne mladosti u godinama nakon Drugog svjetskog rata.