Expressa

Gradnja nuklearne elektrane Krško (NE Krško) započela je 1974., četiri godine nakon što su Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkom projektu. Temeljio se na nuklearnoj tehnologiji poznate američke tvrtke Westinghouse. Službe državne sigurnosti Hrvatske i Slovenije detaljno su „pokrivale“taj važan projekt zbog brojnih američkih stručnjaka koji su sudjelovali u gradnji. Dva su cilja. Prvi, zaustaviti infiltraciju američkih i zapadnih obavještajnih službi u NE Krško tijekom i nakon završetka. I drugi cilj, koji je određen nakon što je elektrana postala operativna, pratiti i onemogućavati djelovanja zelenih aktivista i medija u stvaranju javnog otpora nuklearnom programu SFRJ. Pogotovo nakon poznate katastrofe u Černobilu. Taj tihi rat UDBA-e i aktivista trajao je od sredine 80-ih, a završio je službenim odustajanjem vlasti SFRJ od programa gradnje nuklearki.

Projekt gradnje NE Krško bio je jako složen, i to ne samo u tehničkom smislu. Primjerice, američki izvođači iz megatvrtke Westinghouse slali su u svoju centralu u Pittsburgh izvještaje o statusu projekta gdje su otvoreno naglašavali niz poteškoća s kojima su se susretali. Dio tih internih dokumenata, koji su bili povjerljivi i namijenjeni samo šefovima Westinghousa u SAD-u, završio bi na stolovima tadašnjih visokih političara SR Hrvatske. Dijelovi američkog dokumenta „Ocjene Westinghousa o projektu“upućenog izvjesnom Simonsu, iz listopada 1975., dostavljen je republičkom i partijskom vrhu: Milki Planinc, Dušanu Dragosavcu, Ivi Perišinu, Jakovu Sirotkoviću, Ivi Bautoviću. ‘Nema nikakve sumnje da je projekt Krško pun teškoća. Činili smo mnoge pokušaje da se isprave brojni problemi na taj način što smo poduzimali mjere čim su se problemi pojavljivali ili kroz pokušaje da se problemi predvide, da se na njih unapred upozorava... Ovom je metodom postignut slab uspjeh i za nas je došlo vrijeme da preispitamo proteklu godinu rada i razvijemo plan za budućnost. Pokušali smo, ovdje, da podijelimo probleme u glavne grupe i da izbjegnemo ulaženje u detalje. Detalji jesu potrebni, ali o njima možemo diskutirati i kasnije, a na ovoj istoj okosnici. Uključene su dvije republike. Stupanj kooperacije i razumijevanja na višim nivoima je diskutabilan (questionable). To je vrlo osjetljivo političko područje, gdje W. ( Westinghouse, op. a.) ne bi mudro postupio kad bi pokušao bilo kakvu akciju za direktno rješavanje problema, ali unatoč tome, uvjeren sam da velik dio naših neprilika leži upravo ovdje’, kaže se u američkom izvještaju. Dio materijala SDS-a SRH prepričava stajališta američkih stručnjaka o tadašnjoem režimu i državnom uređenju.

‘Od marginalnog je značaja, ali ovdje iznosimo kao ilustraciju niz privatnih političkih zapažanja „o socijalizmu“jednog američkog stručnjaka za kontrolu kvalitete izvedbe (Ernest Kuhn, inž.). On ocjenjuje, i o tome privatno piše u SAD, da nije točno kao što se proklamira da kod nas nema nezaposlenosti. To opisuje na primjeru svog osobnog prijatelja Jugoslavena, inženjera elektronike, koji ne može dobiti zaposlenja „jer ne pripada Savezu“(Komunističkoj partiji, op. a.). Napominje da je njegov izbor da traži i čeka radnu vizu. Zatim ističe primjer prijatelja profesora na Zagrebačkom sveučilištu koji svoje prihode mora dopunjavati sviranjem klavira u hotelu. Piše i o svom prijatelju studentu koji, iako loš student, već ima četiri ponude za zaposlenje, jer je sam lokalni sekretar u Savezu, jer mu je otac stari partizan i jer „ima veze“. Nadalje, taj inženjer konstatira da program radničkog samoupravljanja u praksi ne radi. Glavni prigovor koji on nalazi jest da nadzorno osoblje u svim oblastima proizvodnje snosi veliku odgovornost, a istovremeno ima vrlo malo autoriteta i vlasti. Ovu tvrdnju naivno ilustrira primjerom nekih poslovodja čiji su se radnici unesrećili jer nisu slušali njegova upozorenja o zaštiti na radu, pa sada te poslovodje sjede u zatvoru. U cjelini uzevši može se konstatirati da ovi i ostali raspoloživi podaci samo ukazuju na potrebu za daljnjim radom na otkrivanju i dokumentiranju eventualnih